Citiraj pomikaki prvotno napisa
Da li se i vama to događa? Ja i mm nekad pričamo o tom djetetu kao da je svjetsko čudo. Kako je pametna, kako je lijepa, kako je slatka. Pa znaš što je danas napravila. Znaš što je danas rekla. Pa vidi što radi. Jesi čuo što je rekla.

I to pričamo naravno pred njom, jer ionako maltene nikad nismo sami. Je li to ok, normalno, svi to rade, i ima pozitivan utjecaj na njezinu samosvijest/samopouzdanje? Ili ćemo stvoriti ego-manijaka, ovisnicu o pohvalama, umišljeno derište? Možda odraste u uvjerenju da je posebna i savršena a onda će je drugi pregrubo spustiti na zemlju?

Ako mi znate preporučiti i neku dobru literaturu na tu temu, bila bih jako zahvalna.
i kod nas isti slučaj....
samo neznam dal vi to radite, mi je hvalimo i drugima ,
ono tipa danas je rekla to i to, napravila to, nema više pelene, ma bezbroj situacija,žnekako imamo potrebu i pred drugima pohvaliti svoje dijete, naravno u granicaa normale...

imam riju koja mi nikad ali nikad nije pohvalila svoje dijete, ni kad smo bile same, a nisam nikad ni čula da je maloj rekla ; super, bravo, jako lijepo.... :/
neznam dali to ima veze ali ona je dosta nesigurna curica, ma možda nema veze s tih hvalama od strane roditelja,
ali uvijek kad me vidi veli mi da joj je teta u vrtiću rekla kak je lijepo nacrtala, i slično....

tak da, samo naprijed.... :D