Citiraj upornamama prvotno napisa
Misli da treba pronaći neku "zlatnu sredinu", dakle ni previše, ni premalo pohvale, znači, ne hvaliti dijete za svaku glupost, ali isto tako pohvaliti ga kad nešto svarno dobro napravi.
Upravo tako i ja mislim i radim. No ponekad se ipak zanesem i počinjem ga dizati u nebesa, ali ajde, mislim da je to normalno. Svakome je njegovo dijete najljepše, najbolje, najpametnije....trebali bi se zabrinuti nad onima koji nikad ne pohvale svoje dijete, odnosno ne "dižu ga u nebesa".

S druge strane, kćer koja ima 8,5 godina - često se moram podsjetiti da bi ju trebala češće pohvaliti. Jer bez obzira na njenu tvrdoglavost i (ponekad) neposlušnost, često puta zaboravim da je u biti i ona, bez obzira na veličinu, još jedno malo dijete. Naravno, i nju sam uvijek uzdizala u nebesa kao sad sina, kad su tak premedeni, preslatki, nevini, maleni....ali se vremenom to nekako izgubi. Barem kod nas. Sad ju u biti pohvalim više za konkretne stvari - za ocjenu u školi, za to kaj je zaključala kuću i nahranila mačke, za to da je pospremila sobu, da me nije zivkala 10 puta na posao u roku 2 sata (ko danas). A za ove male nam je dosta da nas pogledaju svojim velikim nevinim očima i oni postaju najbolja, najpametnija, najsavršenija, najnaprednija djeca na svijetu. Kao moja. Jer moji su najsavršeniji.
Meni