Moj maleni nikad nije bio nešto previše zainteresiran za hranu. Sad je star 22 mjeseca, napreduje dobro. Još uvijek pije dosta mlijeka, ali pojede sad i doručak i ručak i večeru. Naravno neke dane manje, neke više. Sokove ne pije, od "slatkog" povremeno malo čokolade i po novom 1-2 puta tjedno puding (kupljeni - to mi je mrsko, ali s obzirom da mu je to jedini junk - prihvačam). :/
Moja dilema je:
On ima kasni ručak (recimo sat vremena nakon podnevnog spavanja), tako su navikli (čuva ih baka troje), pa u klasično vrijeme ručka dobiju (to ja zovem) poluručak. Sad kad je lijepo vrijeme on bi stalno bio vani, pa čim se probudi odmah viče VANI, VANI,... Obično je i nakon buđenja malo nervozniji, pa odmah krenemo van. Ako u kući čekamo da mu dođe vrijeme ručka, biti će nervozan kao pas tih sat sat i pol i onda nema šanse da nervozan jede - znači nismo ništa napravili. A kad jednom izađemo van, nema nas po 3 sata, nema šanse da ga "utjeram" u kuću kad vidi ostalu djecu, park, potočić,... Zato ja obično uzmem plastične zdjelice, upakiram ručak, koji vani usput pojede. I to je to. Funkcionira ok, nije nervozan, vani je, jeo je,...
Da li time radim kakvu štetu? Kad razmislim, ne čini mi se to baš neka "odgojna metoda"?! Da li još netko od vas tako radi (pa da znam da nisam jedina koma)?
Meni je žao jer cijelo jutro nismo zajedno (osim mojeg gableca), da sad gubimo vrijeme po kući, a vani se sjajno zabavljamo, a opet ne vidim niti jednu drugu mamu s zapakiranim ručkom.![]()
Ako je kiša, zna da ne možemo van, pa jede normalno u kući.


)?
Odgovori s citatom
.
Jednom sam na moru vidjela mamu koja je dijete koje se igralo u plićaku hranila nekavom musakom iz plastične zdjelice 
