Ja potpisujem amyx. Prvi neuspjeh bio je silno tragičan za oboje. Kad sam saznala negativnu betu panično sam zivkala jednu privatnu polikliniku i isti dan uglavila sastanak za sljedeći AIH bez čekanja. Onda sam sama sebi rekla hej, stani, ohladi, udahni, i ti imaš pravo na predah i skupljanje hrabrosti za dalje. Sljedeća negativna beta bila je podnošljivija. Kod treće sam se s doktorom na kraju smijala jer me stvarno onako doktorsko - psihološki prizemljio u sekundi. Ali zato sam kod četvrta pozitivne bete ostala :shock: :shock: , nisam je uopće niti očekivala i prasnula sam u smijeh koji je dugo trajao (ne znam jel dr navikao i na takve reakcije). Sada sam nakon svega u "buda stanju", ne želim ni vjerovati da se nakon svega što smo prošli, od totalnog ludila do ravnodušnosti, može desiti nešto loše, naprotiv. Vjerujemo da će bebica biti zdrava i "bar malo lijepa" kako je netko rekao jer je dugo željena. Srećom doduše da u cijeloj priči nisam imala nikakvih popratnih negativnih medicinskih problema (kuc-kuc) pa sam i dalje vrlo aktivna (upravo stigli iz cjelodnevne skitnje koja je navečer završila - kazalištem).