Što ako porod mora biti planirani...
Splitano s druge teme u dogovoru s Isabel.
Fidji
- kad greškom medicinskog osoblja pri vaginalnom porodu izgubiš dijetesrecica prvotno napisa
- kad greškom i krivom procjenom medicinskog osoblja oštete dijete tako da ono čitav život ima grozne posljedice
- kad su traume od vaginalnog poroda tolike da te od same pomisli na isto hvata jeza
- kad žena osjeća da nešto nije dobro, i da bi manji rizik bio carski nego vaginalni
... ne mogu se više sjetiti trenutno
E sad mene zanima vaše mišljenje na moju konkretnu situaciju:
Svoju prvu bebicu
Bol, tugu, očaj i stravu ovdje neću iznositi, možete si zamisliti...
Ovaj porod ću morati imati planirano i prijevremeno (potvrdila 2 doktora): radi heparinske trapije na kojoj sam do 2.tj. iza poroda,
radi prve trudnoće,
pretrpljene traume,
očekivane veće bebice (a ja mala - 153cm i 53 kg prije T).
Mogu se boriti s doktorima, inzistirati na prirodnom, na čekanju mojih trudova, puknuća vodenjaka i ostalog, ALI nemam hrabrosti! Ne dao Bog, ako nešto pođe po zlu, neću si moći oprostiti, jer ja ipak nisam lječnik, i ne mogu kompetentno odlučiti što je u medicinskom smislu bolje i manje rizično.
Ne mogu igrati na svoju ruku i nadati se najboljem. Ne usudim se!
Ostaje nam ili inducirani vaginalni ili carski. Da se razumijemo, ja sam vam ovo pojednostavila da ne pišem na dugo i na široko, postoje indikacije za oboje i zato imam ajmo reći nekakav izbor.
Ja nekako naginjem carskom, jer mislim:
- da su rizici za bebu i mene manji (SAMO u relaciji inducirani i dogovoreni tj. hladni carski)
- da bi to puno bolje psihički podnijela nego inducirani (koji bi me vratio u film prvog poroda i osjećaja, svega...)
- da općenito ne bi ponovila inducirani jer znam kako to u našim medicinskim ustanovanama izgleda, što znači i kako ga nije nimalo lako preživjeti, neizvjesnosti (kaže struka da je pod normalno da traje i po 2 dana), umjetnih trudova koji ti trgaju tijelo, puno kemije koje bi ovog puta trovale i bebicu, mučenje, velike konstatnte boli koje nije tvoje tijelo odredilo već kemija, iscrpljenost, horor, strah...
- ne znam kako bi inducirani djelovao na moje dijete, veliki su tu rizici jer porod kreće ranije, kreće od 0, tijelo nije spremno ni ne zna što ga čeka, a ni bebica
- na kraju mi nitko ne garantira da svejedno ne završim na hitnom carskom (koji je onda definitivno rizičniji od hladnog)
A onda opet uhvati me grižnja savijest jer odabirom hladnog carskog nekako imam osjećaj da idem linijom manjeg otpora, da mislim da biram
ono što je najmanje traumatično za mene (a nažalost ne znam što bi bilo bolje za moju bebu).
Žao mi je što nemam realnu mogućnost prirodnog poroda, a onda opet imam grižnju savijest što nemam dovoljno hrabrosti, ni med. argumenata, prave adute da se borim za to.
 |
|||
Odgovori s citatom
). Nekako se sad na to koncentriram, znam da bi tamo bila opuštena, smirena, sretna, u dobrim rukama, i da bi nam tamo porod ostati kao predivni događaj, početak našeg drugog života i divan start 
- a sad već mislim da bih mogla i treće ..)
i posvetila se svom mrvičku čim su mi ga donijeli. Nemoj se gristi, neke se stvari jednostavno ne mogu izbjeć, one su skup velikog broja okolnosti i kad se sve to sabere, najvažniji je pozitivan ishod za tvoju obitelj.
