A ja sam se bas jucer sjetila sebe u trudnoci, pucanja hormona (ali kad bi mi netko rekao da su hormoni oci bi mu iskopala), plakanja za svaku sitnicu, depresija...i dobro sam se nasmijala jer sam stvarno JA ta koja je bila nemoguca. Znam da to niti jedna trudnica nece nikad priznat ali drage moje, to su stvarno homoni zbog kojih muhe postanu slonovi! Ja se sjecam kad sam poludila, al doslovno poludila sa urlanjem, na MM-a jer je htio da mu ispeglam jednu majicu koju nisam voljela peglat. I vikala sam i plakala i osjecala se totalno neshvacenom. A sad mi je to stvarno smijesno. A onda sam bila istinski jadna.
A od MM-a sam ocekivala da mi pazi i mazi trbuh, da mi govori da sam lijepa da se ja osjecam posebnom...i kad se on i trudio opet mi nije bilo dosta, pa sam opet bila jadna i neshvacena i depresivna... Nebi mi bilo dovoljno ni da mi 24 sata na dan poklanja svu mogucu paznju, totalno me ljutio jer nije dosao s posla kad je rekao, jer je otisao na kavu s frendom a ja doma jadna, sama s trbuhom do zuba...I takve stvarno banalne situacije.
Cure moje, znam da to ne zelite cut, al to su stvarno hormoni i sve ce proc i vasi muzevi ce biti najbolji ocevi svojoj djecici i uskoro cete gledati kako VM zaljubljeno gleda to malo bice i sve cete zaboravit, vise nista nece biti vazno! I onda cete se i vi smijat same sebe ko ja sad!
Sretno!