Citiraj mikka prvotno napisa
oh, kako te razumijem

otic na wc? oprat zube malom? skuhat nesto? mission imposible

tusirala se nisam, jer ne bi mogla slusati vristanje. nekad bi otrpila urlanje dok odem na wc. uh, bas je bilo naporno, jaako jako naporno.

ali sad je ok, iako i sad zna ici za mnom i urlati. ali sad hoda, sve ju zanima, pa imam par minuta za sebe. tako je otprilike otkad je napunila 11 mjeseci, kad je pocela sigurnije hodati. ma preporod, ali treba ga docekati
XXXX

Isto ovak je i meni bilo (prva beba) / još uvijek je (druga beba 9mj).
I ja sam od onih mama koje ne mogu slušat djecu da plaču + uvjerenja da se bebe ne mogu razmaziti u prvoj godini, godini i pol.

Na temu loših navika beba sam se naravno naslušala komentara i komentara tipa sama si ih naučila da te stalno traže i oče biti na rukama.
I baš me briga za sve te komentare, i dalje furam po svom i uzivam u svojoj djeci kad vidim, između ostaloga, kak su zadovoljna i stabilna.

A da mi ponekad dođe da puknem i da mi se čini da više ne mogu dalje i da ne mogu više zanemarivati svoje potrebe u tolikoj mjeri, naravno da mi dođe, al si onda nekako mislim: OK imala sam 30-ak godina samo za sebe i zadovoljavanje svojih interesa i potreba, pa bi bilo sebično da ne mogu odvojiti godinu-dvije svog života za zadovoljavanje potreba moje djece. Možda nije najzdraviji stav, ali meni odgovara.

Kad je mala imala godinu i pol sve je postalo puno lakše i iz mjeseca u mjesec dobivala sam sve više prostora za sebe i svoje potrebe, ali s rođenjem malog sve se vratilo na početak. Eto, sad i ja brojim dane kad će prohodati da se mogu samostalno zaigrati, a da ja u miru popijem kavicu (naravno s jednim okom uvijek na njima).