Prvi put super, drugi put jedva, sto ce biti s trećim?
Drage forumasice,
Dugo se nisam javljala, no jedan post me potaknuo na to. Citala sam o razlicitim iskustvima u dojenju prvog, drugog, treceg... djeteta, pa sam s vama htjela podijeliti svoje sumnje i strahove oko toga.
Naime, imamo dvije djevojcice koje imaju jedna 5 i druga nepune 2 godine i zeljeli bismo jos jedno dijete. Prva djevojcica je dojila 2,5 godine, i uz neke uobicajene svakodnevne pocetnicke poteskoce, dojenje je bilo super. Prvih 6mj samo sika, poslije postupna dohrana i ostale tecnosti (pretezno voda), bila je prve 2 godine prilicno zdrava, a kasnije je bilo svega, kao kod vecine djece. I sada se najezim kada se sjetim tog predivnog iskustva dojenja i nase uzajamne povezanosti.
No, s drugom djevojcicom to nije bilo tako. Skoro od samog pocetka je pokazala da s njom "nece biti lako" i to doslovce u svakom pogledu. Potpuno drugaciji temperament (sto je normalno, djeca su razlicita), cesto u buntovnom raspolozenju od samog pocetka, pa i dan danas. No, sve to bi bilo podnosljivo, da ona u toj svojeglavosti nije bila problematicna u dojenju. Da se ne bih ponavljala kako je dojenje izgledalo, najbolje da citiram opis KayaR s slicnim poteskocama:
Ovo kako je KayaR opisala, upravo tako je bilo s mojom curom, i to je tako trajalo nesto malo preko 7 mjeseci, kada sam nakon silne borbe za njeno dojenje, milion posjeta raznih patronaznih sestara sa savjetima za dojenje, litara suza koje sam prolila, grca koji su osjecali svi moji ukucani i trpili zbog mene, odlucila da tako vise ne ide i da moram odustati od dojenja. Naravno, na moje veliko razocaranje i tugu... I nakon toga su mi se dugo po glavi vrtile misli i pokusaji da otkrijem zasto se to tako desilo i zasto je to njeno dojenje trajalo samo 7 i pol mjeseci i uz to cijelo vrijeme bilo mucno i nategnuto. U toku te moje agonije ja sam cesto pomisljala da mome djetetu nesto ozbiljno nedostaje i da je bolesna, trazila pomoc stotinu lijecnika, ali nitko mi nije mogao pomoci. Jedna mi je patronazna rekla da je ne drzim dobro pri podoju i da ona ne uvuce cijelu areolu u usta, pa zbog toga naravno ne moze niti dojiti kako treba. Ovo mi se cinilo razumno objasnjenje, i ja sam pokusavala to ispraviti, ali nisam mogla nista promijeniti, pogotovo sto mi to nije prvo iskustvo sa dojenjem, starija cura je bez ikakvog mog napora ili truda uvlacila areolu i sisala. Ovaj puta ja nisam imala dojam da ona vuce kako treba, ali nisam mogla nista uciniti da joj olaksam posao. Mada sam uvijek osudjivala pojasnjenja tipa "beba jednostavno nece dojiti", meni se uspravo dogodilo to sto sam osudjivala kod drugih...Imamo 3 nacina sisanja u ovom trenutku:
Place,velim-gladna,ponudim siku....
Ona:
1.pogleda me kao da sam joj ponudila nesto sasvim nejestivo,recimo nogu od stola,njusne siku i okrene glavu prezrivo Laughing
2.cim vidi da zauzimamo polozaj za sisanje,zabacuje glavu na ledja i place sa sve suzama koje frcaju na sve strane Evil or Very Mad
3.navali na siku,cokce,malo se zagrcne i sisa tako neko vreme a onda udari u vristanje
a znam da je gladna u sva tri slucaja,jer je recimo,od prethodnog hranjenja proslo 3 sata.
Tada nastaje borba,koja se najcesce zavrsi tako sto ju spustim u krevetic gde malo place a zatim se uspava s palcem u ustima,onda ju izvadim van i umesto palca ubacim siku i tek tada sisa kako treba.U stanju je cuclati po celi sat.A ja zeljna da to ide kako treba,uzivam i u tome,pa ju pustim koliko god imam vremena .
Sto se pelena tice,svaka bi sigurno bila popiskena,samo je pitanje koliko teska treba biti u njenom uzrastu?Ne presvlacim ju bas mnogo cesto jer pelena ima kapacitet a ona ne kaki svaki dan.
I dan-danas racionalno i strucno objasnjenje nisam pronasla, no sretna sam sto sam to konacno prihvatila. No, trebalo mi je za tu spoznaju preko godinu dana agonije mene i moje obitelji, tako da se nakda upitam jeli to vrijedilo toga, jesam li mogla puno ranije to presjeci i preci na adaptirano. I sto je najinteresantnije, ova druga djevojcica se zasada puno manje razbolijeva nego starije, dojena 2,5 godine.
Eh, oduzih, ali sada glavno pitanje:
Zeljeli bismo jos jedno dijete, no sto ako mi se slicno desi? Mogu li nesto promijeniti u svome ponasanju da uspijemo u dojenju? Jedino sto ja osjecam da, ako mi se slicno desi, nastojat cu biti pametnija i puno ranije prekinuti agoniju koja je ovaj puta trajala skoro godinu dana, mada to okrutno zvuci po pitanju dojenja. Moja cura jest prvih 6mj pila samo majcino mlijeko, ali na koji nacin: u stalnom grcu i s koliko konstatne muke u svakom podoju. Ah, da, i uz to nije bas nesto puno niti dobijala...
Sta vi mislite o svemu ovome?
 |
|||
Odgovori s citatom
. Cica mu je sve na svijetu i ja uživam u tom cjelodnevnom nacicavanju 
Problema sam imala bezbroj, od soora, mastitica, ragada, pucanja kapilara... Sve me zahvatilo. No, uz puuuuuno truda i muke, još dojimo i sada uživamo 
I onda pomislim, da li je ona razmiljala o dojenju, sigurno nije, nego se doslovce borila za zivot! I jos uz to je morala imati ljubavi za prvo, zdravo, dijete, i nije nikoga proklinjala. A ja tako nezahvalna bila...
. Vec dvije godine uspjesno dojenje i nemamo namjeru jos prestati. Nemoj razmisljati o 
),do nervoze,mojih i bebinoh suza,strajka i svih "lepota"...
)
