Kod nas je prvih mjeseci bilo užasno. Kad sam došla doma s Danijelom, Elena je postala prava štetočina. Ja dojim danijela, a ona povadi i razbaca sve stvari iz ormara, izvuče sve pelene iz paketa, razlijeva sok po tepihu i sl. Uglavnom je radila stvari za koje je znala da nesmije. U vrtiću je grizla drugu djecu. Agresiju je najviše ispoljavala na meni i MM-u. Bila je jako razočarana i ljuta na nas. 80% vremena sam trošila na nju, a Danijel bi dobivao samo ostatke naše pažnje. Kad sam išla na WC, vodila sam Elenu sa sobom jer sam se bojala ostavit ih same.

Ja sam bila skroz iscrpljena od borbe i znala sam se rasplakati od jada i nemoći. MM je tada radio po cijele dane i dolazio bi doma samo spavati. Ma užas.

Kad je Danijel s 11 mjeseci završio na 10 dana u bolnici, Elena je bila sretna. Neznam kad je odlučila da ga želi u blizini, ali odjednom je promjenila ponašanje. Kad bi netko od prijatelja ili rodbine uzeo Danija na ruke i počeo ga nosati okolo, ona bi se prepala da će ga odnijeti nekamo i počela se derati da nek pusti njenog bracu.

Ljubomora je naravno ostala. Oni se stalno tuku, a ja se derem na njih. Kad držim Elenu na krilu, Danijel se dere i pokušava je izgurati da bi se on uvalio. Kad dignem Danijela, onda Elena traži da joj obujem cipele (zna to i sama) ili nešto slično. Ma vole se oni, ali bore se za isti teritorij.