da
mala je otišla u svoju sobu, dolazila je k nama rijekom noći
nekad je to bilo već u 10, nekad oko 1, nekad u zoru
ali je spavala

mali je do četvrte godine imao faze da smo morali nositi i umirivati
ali, od pete spava cijelu noć
oni nikada nisu plakali, samo su se budili, a ja sam bila mater koja nje dopuštala da joj dijete zaplače
pa smo nosili i uvaljivali sisu u usta

bilo je stvarno teško
ali, sada imam djecu koja su jako samostalna i imaju povjerenja u nas
vjerujem da je ta naša stalna prisutnost uvelike pripomogla

ne kažem da je to dobro, zdravlje nam je sigurno stradalo, ali mi drugačije nismo znali
da imam desetoro, opet bih iossto
djecu nisam rađala da plaču, nego da ih volim