E, upornost je kljuc - ima sigurno nade, ali zbilja treba biti dosljedan. Po meni je cica najveci problem jer se kod nas koji smo dijete uspavljivali/uspavljujemo na cici to 'zabetonirala' kao navika i dosta ju je tesko iskorijeniti.

Tesko, ali ne i nemoguce.

Treba od svake metode i svakog iskustva uzeti nesto sto bi moglo funkcionirati u danom slucaju (a sve sam metode proucila jer sam teski streber i teoreticar) i samo krenuti - nama je tjesilica spas jer sam skuzila da ce bez toga jako tesko ici, a do sada nije imala nista: dudu joj nisam nikada davala, cica nam je, zapravo, bila tjesilica...

Trenutacno nam, recimo, najveci problem stvara dnevno uspavljivanje - to je i dalje ponekad borba (osobito kad je ja uspavljujem, baki, dedi i tati ne radi probleme - mozda je i tu rjesenje, da se jednostavno osoba s cicom makne

Evo, upravo vec 30 min. mijauce, zijeva, skvici, jauce, zapomaze, cvili, tuli, bacaka se po krevetu, namjesta, prevrce, a umorna je da za sebe ne zna, rusi se od umora naprosto, oci su joj k'o sarme, lupa se po glavi, cupka kosu... Do sad sam ja bila s njom, a sad sam poslala muza, cujem da se nesto malo smirila, ali njoj ocito treba da, kad je jako umorna, izbaci taj umor i frustraciju iz sebe plakanjem.

Ne treba se bojati plakanja, nekoj djeci (N. je definitivno takva, a vidjela sam jos primjera po forumu) plakanje zapravo pomaze da se 'isprazne' i skoro da bez toga ne mogu u pojedinim situacijama (inace uopce nije placljivo dijete, samo kad je uspavljivanje u pitanju, i to ne uvijek). Jasno, nije to 'cry out' metoda (ciji pobornik nisam) i definitivno treba biti siguran da je to taj plac frustracije i umora, a ne posljedica bolesti ili tko zna cega, i ne treba cekati da dijete toliko place da dobije bruh.

Evo, dok sam ovo pisala, muz izasao iz sobe dok je jos zapomagala i prestala je cim je otisao i zaspala, valjda su je zapravo smetale nase intervencije u vidu 'shhh'-kanja, ceskanja i sl., a ja kao prava mama-kvocka nisam se usudila ranije izaci, a ocito sam trebala i mukama bi dosao kraj... Tesko mi je pojmiti da joj nekad, zapravo, smetamo, a ocito je tako...

Sretno!