mene zadnje skoro dvije godine na smjenu bude malo jedan malo drugi, pa se drugi umiri, pa opet prvi počne....
još je nekako bilo prvu godinu dok sam ipak bila na porodiljskom pa sam popodne mogla malo ubit oko, ali sad kad se ujutro moram dignut ko da me netko mlatnuo batom po glavi, a niti popodne se ne nazire nit sitna mogućnost da se bar malo odmorim - to je hororac na kvadrat!
...pa onda svako malo nekakve noćne temperature, bolesti, cendranja, nošenja - ne da se ujutro ne mogu dignut iz kreveta - a kako god okreneš moram - išla na posao, doktoru ili ih samo morala nahraniti, obući, nešto, nešto....
...i stalno mantram da će proći, a eto već pet godina sanjam jutro kad ću se probuditi naspavana u svom krevetu...

i šalu na stranu - bojim se za svoje (psiho i fizičko) zdravlje - živci su mi o končiću - svi to osjećamo i cijele dane samo urlamo jedni na druge, ništa nisam u stanju zapamtiti i napraviti kako spada, imam sve simptome depresije i druga sam osoba kad bar malo uspijem spojiti koju noć da se odmorim, nije mi ni do čega i stalno razmišljam kako će mi život proći u čekanju da ta djeca malo poodrastu jer ovo sada s njima nije život........iskreno ne vidim načina da si pomognem i stalno vrtim u glavi da djeca zaslužuju sretnu majku koja to sada trenutačno zasigurno nije