Nisam nikada bila u situaciji da mi bude toliko loše da mi padne na pamet ostaviti dijete da plače (ili mislim da nisam bila, možda bi se netko na mom mjestu već rušio). Čak mi bude bed ako se M. probudi (trenutno je faza podrigivanja) i plače, MM ju drži, a ja u kupaonici... i opet, svaki puta izleteim iz kupaonice i bez gaća jer ne volim da dugo plače i jer znam da će se u mom naručju odmah smiriti (da se razumijemo, M. plače samo u takvim situacijama, a inače bude po par sati bez mene, s dedom i bakom u nepoznatoj okolini...).
Isto kao što je depresija bed za majku, mislim da je još gore ono što možemo izazvati u djetetovoj psihi ako ga pustimo da plače. Pa da sretnem na ulici nekoga i vidim ga da plače, prišla bih i pitala što mu je, a ne da svoje dijete ostavim tako. Ne znam, mislim da ne bih mogla ni pod kojim uvjetima. Vjerojatno bih se rušila i završavala na hitnoj.

Osim toga, evo moj MM večeras spava u dnevnom, da se noćas naspava jer s M. ujutro probudi već u pola 7 i onda ga vuče za nos, cima... Naravno, njemu to bude drago, ali se ne naspava jer često puta ide spavati u 3, 4 ujutro. RAdi u školi kao profesor gdje mora biti normalan za 30 djece. I ja njemu znam često prigovoriti, tko mene pita naspavam li se ja. No, ja ipak odrijemam uz M. prijepodne sat, sat i pol... odmorim kod svakog podoja, ako ništa drugo, onda noge. MM je prva dva mjeseca spavao u dnevnom i to samo zato jer se bojao da će "zgnječiti" M. TAda su bili praznici, nije radio i opet se nikada nije ustajao noću zbog njezinih grčeva kada sam ja nosala, hopsala na lopti, mazila, tješila... ne zato jer nije htio nego zato jer ja nisam htjela, nisam mogla. Nema šanse da bih ja mogla mirno spavati dok bih čula kako ona plače. Smatrala sam da dijete treba mene kao što me i sada treba kada se noću probudi.