Nije me dugo bilo ovdje i sad sam se totalno usokirala koliko je tema 'narasla' otkako sam je postavila.
Mali flashback iz ove sadašnje perspektive: nakon svih mogućih i nemogucih metoda, spavanje se rapidno popravilo kad smo se s 19 mj. otarasili cice. Očekivala sam da će biti tako, to je postala samo jedna navika koja je smetala i njoj i meni, a nikako smoci hrabrosti da se otkacimo, sve je prošlo glatko i bezbolno i doslovce 3. noc nakon prestanka cicanja je spavala, a ja sam mislila da sam umrla i stigla u rajNije bas da svaku noc prespava bez budjenja, ima tu jos prostora za napredak, imali smo i groznu epizodu pavor nocturnusa, ali ovo sad je fantazija prema onome nekad.
I danas sam prilično tuzna kad se sjetim tog perioda jer njena prva godina ostala mi je u groznom sjećanju zbog tog nespavanja, i kad pomislim na to razdoblje, sjetim se samo te uzasne iscrpljenosti i osjećaja nemoci i bijesa zbog činjenice da umjesto da uzivas u i sa djetetom, razmisljas kako da se bacis kroz prozor jer već haluciniras od umora... Držite se i izdrzite, bit će bolje, samo treba proći vrijeme...