moja kćer je već u bolnici provela sa mnom sve vrijeme u mom krevetu! onaj krevetić za bebe sam samo pomakla do nas za svaki slučaj, ali nisam mogla zamisliti da ju stavim u njega, jednostavno mi je bilo potpuno normalno i prirodno da je pored mene!
kad smo došle kući prvu noć sam ju nadobudno stavila u svoj krevetić, međutim ja nisam mogla oka sklopiti. i mm i ja smo bili budni i stalno se nagledavali. nakon par sati uzela sam ju k sebi i svi smo zaspali kao bebice! od tad je s nama u krevetu! okolina nam naravno stalno govori da nismo normalni i da ćemo poludjeti kad naraste! možda! možda ću za 2-3 godine reći joj nismo trebali! ali to će biti moja greška, a ja ne bi nikada mjenjala ovo što imam svaku noć. kad me te male rukice dotaknu i kad me ujutro probudi njen osmijeh da sam ne znam kako umorna cijeli svijet je moj!

znam da sam otišla malo OT, ispričavam se! samo sam došla dati podršku mamama koje ne spavaju, i nadam se da će uskoro sve sjesti na svoje mjesto!