Ja bih samo htjela podijeliti svoje „iskustvo“ odnosno „nošenje“ s nespavanjem..

Najprije činjenice – evo s 19mj. još nismo ni približno 'prespavanju noći u komadu' ili na „samo 3 traženja noću“.
Moj mišek traži cicu (i mamu) gro puta, ne brojim niti gledam na sat, ali znam da me ponekad zove već za 15min odkako zaspi, a ponekad mi do prvog buđenja podari čak i 2h u komadu! Tako da nikad ne znam hoću li se stić istuširat, skuhat nešto za sutra, popeglat ili napravit posao za posao koji me često čeka i noću...
Pokušavam ja „nježne“ metode poput maženja, tapšanja i pjevušenja, nuđenja kakve „plišane tješilice“, ugodne rutine za pripremanje za spavanje (i zaista to stoji, a puno vrijedi i ona da ga treba ranije stavljat na spavanje, kad mislimo da zapravo još nije pospan), da tata proba noću ušuškati našu malu šnjofalicu, ali evo naše dijete je jednostavno takvo da mu ništa od toga nije adekvatna zamjena za cicu i mamu...zasad...pa sam ga prihvatila kao takvog (jer i ped.nam je rekla da je veliki emotivac), znam da nismo svi isti pa ne uspijeva isto kod svih, i ne mogu ga ja pogurati ako on još nije spreman , a i zaista vjerujem da neće tako tražiti cicu do penzije (ok, zapravo možda i hoće, ali ne maminu )

No nekako sam postupno Bogu hvala uspjela sama sa sobom „riješiti“ (jer izvjesnije je da sebe preokrenem, nego malca ) da je možda najbolje da što manje razmišljam o tome „nespavanju“ ili „nemanju rasporeda“ odnosno „mira“..
I ja sam imala tužnih i teških faza i razbijala glavu razmišljanjima kako to da moje tako loše spava, svima drugima izgleda bebe bolje spavaju i imaju više vremena, kako to da ispada da oni koji su tri dana „pretrjpeli“ plakanje i „stisnuli zube kad ih je srce paralo od sažaljenja“ slušajuć svoje bebice kako vrište jer su išli cry-it-out metodom sad spavaju ko preporođeni, da one koji su bebače odmah navikli na kindač ne boli kičma za poludit i ne hodaju okolo ko ukočeni zombiji jer beba soava s njima i cijelu noć je na cici a se ti narihtavaj u svim mogućim i nemogućim položajima, da one mame koje su odlučile smanjiti dojenje ili ne dojiti jer po bočicama bolje spavaju...a moje djetešce niti dnevne spavance u puno puno slučajeva do 12mj. nije moglo odraditi drugačije nego na rukama i to mojim rukama dok se ja krećem da ne bi slučajno sjela ili legla...pa onda da ne govoroim o mom vremenu „dok beba spava“ pogotovo uz činjenicu da osim muža nisam imala nikakvu drugu pomoć oko ičeg.... itd. itd. itd.

No onda sam nekako sama sebi utuvila da jednostavno neću više uopće o tome razmišljati, ako mi dođe takva pomisao (a naravno da dođe stoput dnevno) prešaltat ću se na nešto drugo, da neću čitati na sve strane i tražiti prihvatljivu varijantu što učiniti da beba duže spava i ne budi se jer me to još dodatno ubijalo pored samog nespavanja, i jednostavno sam prestala i s drugima o tome pričati i kometirati.
I onda se dogodilo i psihičko olakšanje pa mogu čak i reći da se i bolje odmorim tokom noći kakva god ona bila, netko je lijepo rekao naučiš spavati otvorenih očiju da imaš snage za još jedan dan i na poslu i doma...
I mogu samo reći da kad se moje zlato tako po ne znam koji put probudi i zove cicu i mamu pa kad ga vidim kako se stisne uz mene i koliko mu ta cica znači i kako je zapravo presladak onako mirišljav, mekan i šćućuren uz mene te kad ispruži ručicu na moju ruku i draga me njome, kad se legne preko mene da bi uhvatio suprotnu cicu, koliko me zapravo treba to malo biće i kako je njegov sav svijet i domet u toj situaciji „samo“ traženje mame i osjećaja sigurnosti te koliko uopće ne može biti svjesno da je meni možda naporno za kičmu ili bi ja baš odspavala ili imam posla..
Pa se tako tada u gluho doba noći često pitam da li su nekada davno davno mame doživljavale ta noćna nacicavnja kao „problem“ odnosno da li su uopće razmišljale o tome da bi ga se moglo možda „naučiti“ da spava bolje i više u komadu ili su se prepuštale prirodnom tijeku odvajanja, odrastanja i osamostaljivanja djeteta pa čak se i osjećajući počašćeno i odgovorno što su nekome cijeli svijet i što mu mogu udovoljiti, nahraniti ga te pružiti sigurnost i mir...
Ponekad mislim da smo mi i malo previše izbombardiratni informacijama i problematikom koliko i da li beba mora spavati kroz noć, s koliko mjeseci i na koji način, pa nas naš umor još više dotuće jer se tome pridaje toliki naglasak...

Ovo je samo "moj slučaj" i nije primjer "riješenog spavanja", nikako ne osuđujem nikoga jer svatko zna za sebe i svoju situaciju, ne kažem da je imalo jednostavno, da nema trenutaka kad „poludimo“ i ne znamo što bi i kako pa mislimo kako mi to ne možemo ili nismo za to, da ne treba podijeliti iskustvo, da (u današnjem vremenu kad imamo i nažalost čini mi se puno manje pomoći sa strane pa je još više tereta na nama,) ne treba pričati o tome i potražiti utjehu i probati malcima i sebi olakšati nekim nježnim metodama, a zato smo evo i mi tu

A ni ja ne bih ovo stigla doma napisat, nego evo malo zabušavam na poslu (to mi je umjesto pauze) pa razmišljam i čitam...