Mislim da si u pravu! Prije godinu dana mrzila sam djecu, susjede, pse i vozila u ulici koji su je budili danju, stalno je kmečala, ja sam je stalno uspavljivala, a nju je budio svaki k.
A ja sama nisam nikad po danu spavala (nije da nisam pokušala), u ovih 17 mjeseci mi je to uspjelo jednom, nakon čega sam bila ukomirana, a najgora sjećanja iz vrtića su mi ta dnevna spavanja, odnosno moja buljenja u strop. Do pred 3 godine mogla sam danima ružit bez da konkretno spavam, a i ovo kvazi spavanje od nekih 6 sati, ako je ispod desetak buđenja, mi nije toliko iscrpljujuće.
I sad bih ja htjela da mi dijete bude spavač![]()
A sad zaozbiljno, svi mi trebamo san, netko više, netko manje, bez toga ne funkcioniramo. Biti nadrkani zombie nije baš roditeljski i partnerski ideal..
I sad kad razmišljam o drugom djetetu, tješe me ljudi koji kažu da im je drugo dijete bilo bolje od prvog. I onda ti spomeneš 60 buđenja...akh.
Jer da mi netko kaže da će se ponoviti ta godina bebstva koju sam prošla...smo prošli...ili da će biti još gora... ne znam...
I da, da mi se 40 buđenja nije događalo....ja bih mislila da neke majke pretjeruju.
A o godinama...ne osjećam tako.
Možda imam mrvicu manje energije, ali imam malo više srca i puno više mozga nego kad sam imala 25. I tada bih bila u filmu da zbog bebe propuštam hrpu toga, a sad mi je taj film super jer znam da je sve to što propuštam precijenjeno![]()