možda će netko pokušati
ja sam svoje drugo i treće dijete poticala da zaspu sami.
evo kako:
onog blaženog osjećaja kad ti dijete zaspe na sisi sam se svjesno odricala od prvog dana. znači : sisanje,podrigivanje, sisanje, samo što nije zaspalo ja prekidam sisanje i stavim u krevetić. ako zaspe na sisi ja ga sasvim malo probudim da bude u polusnu i da osjeti da nije sisa u ustima.
ako bi se rasplakali, postupak sam ponavljala jednom ili dva puta.
ako bi zaspali u krevetiću tamo bi i ostali spavati, a ako ne, stavljala sam ih kod nas u krevet.
ujutro je to išlo dosta lako a popodne malo teže a i ja sam bila umornija. ako nisam mogla ili ako sam vidjela da su nervoznji, umorniji...- pustila sam da ipak zaspu na sisi.
i tako mjesecima...
s tim sam željela postići da bar ponekad osjete da se mogu sami smiriti i zaspati.
vjerojatno to nije recept za svu djecu niti se tako mogu izbjeći sva noćna buđenja koja djeca normalno prolaze. budili su se oni zbog koječega i bili smo i s njima ponekad ludi od nespavanja ali sve je to ništa u usporedbi s onim što smo prolazili sa prvom kćeri. sati i sati plakanja na rukama, ona premorena, ...
netko će reći 'to je takvo dijete'. znam da ima djece koja ne spavaju uopće ali ja znam da ona nije bila ta. ja sam to napravila.
jer nisam mogla zamisliti da ona moze zaspati ako nije na sisi i ako je ne ljuljam
jer nisam mogla ništa raditi ako ona ne spava pa sam stalno pomagala da zaspe
jer nisam kužila razliku između laganog kme-kme i plakanja
jer sam toliko željela biti savršena mama da sam fulala potpuno....