Carmina, nije rješenje u 2 dana. Kad te vidi opet će htjeti. Ja sam bila tjedan dana na putu, imala je 14 mjeseci, čim me vidjela pitala me cicu. Uzela sam je u krilo i objasnila da cike više nemaju mlijeka, a ona nije inzistirala, samo je gorko zaplakala. I nakon toga me više nije pitala. Srce mi se lomilo. Tad i još poslije danima, tjednima, dugo mi je trebalo da to prebolim, dulje nego njoj.
Je li nam to pomoglo u spavanju? Nije... Malo. Mi smo bili graničan slučaj...s 30-ak buđenja na noć polako je pala na nešto manje. Onda smo kroz jedno dva mjeseca, ako se sobro sjećam došli na desetak i tu sam već osjetila da se polako oporavljam. Nešto bolje počela je spavati tek oko 2. rođendana...s par buđenja. I onda puževim korakom na malo bolje. Uskoro će 3, rijetko prespava noć u komadu, ali mi 2-3 buđenja nisu tlaka, navikla sam na nespavanje, lol.

Legal Alien, spavanje uvelike ovisi o sazrijevanju mozga. Ne moš ti tu puno. Mislim, možeš ih ostaviti da plaču i da se navikavaju na noćni jad i čemer, ali meni to nije bila opcija. Neka djeca jednostavno prospavaju prije, neka kasnije. Kao što neka propričaju prije ili kasnije. Neka su djeca osjetljiva na spavanje, mojoj se svaki stres i svaki skok u razvoju zrcali na spavanju...prošli smo kroz sve faze, i noćne more, i noćne tantrume, i nemirno spavanje, bacakanje...taman svaki put kad sam bila pomislila da je počela bolje spavati