Djeca napokon minimalno plaču. Kričnu povremeno oko pola četiri. Uspijem se nešto i naspavati. Ali dolaze toplija vremena, i prozore otvaram, i počelo je....

počelo...

Desetak puta kroz noć pali se i gasi alarm na jednom od auta u blizini. Ja taj zvuk ne mogu podnijeti. Točno osjetim kako mi se zjenice sužavaju, i kortizol počinje šibati venama. Pizdim. I tako jedan za drugim. Zviždi taman toliko da me razbudi, i prestane na taman toliko dok tonem u san, i onda se opet javi.