Ovo dosad je bila faktografija, sad da se osvrnem na psihološki aspekt:
mi smo u permanentnom stanju razdraženog umora, ja sam iskreno više puta pala u napast da primijenim CIO metodu ali MM nije dao. Jutros kad mi je rekao da ćemo valjda izdržati još godinu dana su mi došle suze na oči i ozbiljno sam rekla da ću se ubit ako ovo potraje još godinu dana.

Rekla mi je pedica (koja je isto imala takvo dijete) da ona misli da će se situacija promijeniti kad mi iskonski više ne budemo mogli, da oni to onda osjete. Teorija mi čak i zvuči OK, ja se još uvijek ne rušim po cesti i osjećam da imam još snage, ali koliko još, i po koju cijenu? Ja se zaista osjećam kao u nekom dalekoistočnom filmu gdje me muče nespavanjem, pate mi ostali aspekti obiteljskog, a sad već i društvenog života - otpilili smo izlet s ekipom za Novu godinu jer ne možemo, ne možemo više jer je svaka još jedna dodatna aktivnost u našem danu kap koja prelijeva čašu...
A prihvatljivog rješenja nema, stan je mali i čujemo plač iz bilo koje prostorije plus imam i starije dijete (i ozbiljno ludog susjeda pride) koje baš ne može slušati urlanje satima...i tako dajem sisu, pa nosamo, pa pjevamo, pa kad je najgore šuknemo i bocu...i kad svane jutro nakon noći sa samo 3 buđenja koja su promptno sanirana sisom, veselimo se ljepoti života, pjevu ptica i drveću u cvatu...