to je kod mene išlo ovako: nakon dripiranja (pretjerali su s količinom jer je moje tijelo očito jako oksitocin-friendly, otvorila sam se od 6-10 cm u nekih sat i po, ako ne i kraće-prvi porod), ušla je sestra-babica i rekla, to je potpuno otvoreno ušće (19h navečer, op.a.), sad će to.
NAgon za tiskanjem-strašan. Zadržavam ga. Boli ko vrag (drip, nagon, ne smijem tiskat)...za pola sata zove mm sestru, ona ne može više, mora tiskati, sestra kaže, ajd strpi se sad će to...nije se spustio (da, spustit će se svakako, beba koja je zapela za zdjelicu, a ja ležim nadripana), nakon 3h takvog ležanja, u stvarno ružnim bolovima (meni su to bolovi koji se ne mogu mjeriti s trudovima i izgonom, baš jako ružni bolovi, strašni), dolazi u 22h dr i kaže A ŠTO VI NE RADJATE, bili na carski?!Ako nisam onoj izbila zube...auh...
uglavnom, sad je već bilo strka, skupila se ekipa, nalijeganje, 2 truda i šlus.
O veličini epizotomije i pucanju i posljedicama-pisah.

Nema ništa na porodu gore od zadržavanja nagona, to je totalno neprirodno, a bol je hororistična.