Draga Bony, potpuno se slažem s tobom kako nema ništa loše u tome da se nakon toliko godina klinka promijeni. Ali, moram priznati da mi je sada to sve teže i teže, nekako se čovjek u situaciju u kojoj se nalazim, navikne na sve i nekako postane rutina. Ustvari, i sam doktor je jednom rekao, kako mi dolasci na VV ne bi trebali nikako biti kao dolasci u "one obične, klasične bolnice". Na VV se osjećam "kao doma", sve mi je poznato i čini mi se puno lakše nego što bi bilo negdje drugdje. Međutim, to ne znači da neću ipak pokušati na drugom mjestu, ali za to još trebam sama sa sobom raščistiti. Jer, ipak je najvažnije da uspijemo, ma gdje to bilo. Samo sam htjela reći da ukoliko se netko ne osjeća dobro u nekoj klinici, neka ju promijeni.
A što se tiče broja mojih punkcija, to ne smatram ama baš nikakvim problemom, bez straha sam ih odrađivala, misleći samo na to kako je to samo jedna stepenica više u ostvarenju moga sna. Jer ta bol je zanemariva u odnosu na sve ostale boli (ne dobivanje stanice, ne oplođivanje stanice, negativne bete...).
I ne razumijem cure koje paničare zbog punkcija, koje preuveličavaju cijelu stvar, koje se boje, a kako je jednom rekla sestra: "Niti jedna od nas nije pobjegla sa stola." Dakle, sve smo izdržale i izdržati ćemo i gore stvari, uz Božju pomoć.
