Osjećam da sam iznošenjem svog mišljenja pokrenula nešto loše …drago mi je da su se strasti slegle, a žao mi je ako sam nekog povrijedila, uzrujala ili ….što već… nije mi bila namjera…
Ono dobro što ja mogu zaključiti iz svega ovoga je da se neke cure boje punkcije, neke ne, neke boli punkcija, neke od punkcije više boli neuspjeh, neke su razgovarale s biologom, a neke nisu, neke su potpisale papire, neke ne, neke razmišljaju o promjeni klinike dok su neke toliko emocionalno povezale da im je teško otići negdje drugdje, nekima je uspjelo od prve nekima i nakon brojnih pokušaja još uvijek nije, neki misle da kvaliteta opada s kvantitetom, neki misle da to nema veze jedno s drugim, nekom je transfer 2 dan čist ok, nekog ljuti…puno različitih priča, različitih iskustava, mišljenja…ono što nam je svima zajedničko osim iste ne/ispunjene želje je da svi volimo svoje doktore i imamo puno povjerenje u njih jer inače ne bi bili tamo, reputacija bolnice i kvaliteta rada su neupitne.
Što ja mislim i apsolutno nitko se ne mora složiti s tim niti ikog to tražim je da i kod najsavršenijeg sustava kada dođe do preopterećenja na nekim mjestima dolazi do pucanja sustava. Kolika je razina opterećenja koji neki sustav može izdržat, gdje će doći do pucanja, kakve će biti posljedice i na koga će se i kako odraziti… ne znam…na mene se odrazilo tako da me je sada strašno strah da mi se takve stvari opet ne ponove …
otjerat ćemo mi taj strah i doći do svojih bebica, a kad, kako i na kojoj klinici, to valjda sam Bog dragi zna.......
