Evo ja sam se kao i sretna suzdržavala ove rasprave jer, prije svega, prihvaćam i poštujem vaše pojedinačne subjektivne doživljaje i negativna iskustva koja ste doživljavale.

Sad ću ja ipak iznijeti svoj osobni doživljaj.

Neke od vas (one koje su tu dugo kao i ja) znaju da sam u MPO-u od 2001. Od prvog dana na VV-u. U međuvremenu su se promijenili zakoni, pravilnici, neki od liječnika, sestara i inž. i tehničara u labosu, oprema pa i postupci, a ja sam na uz pomoć ekipe dobila jedno dijete koje danas već ima 5 godina.

Kad sam ja došla plaćali su se lijekovi, dosta materijala, nisu se uopće vraćale blastociste, već je transfer bio 2. dan, nikad nismo bili u labu na razgovoru, a koliko su nam embrija vratili i kakvi su bili saznali bismo nakon transfera od liječnika. I tada je bila gužva, ali nikada ovakva.
O spermiogramu smo saznavali od androloga dok smo išli kod njega, kasnije ne...osim, ako smo kao što i sada radim, povirili u karton dok ga nosimo sestri ili ako smo pitali doktora (kao što isto sada radim, on otvori karton u kojem piše apsolutno sve i prokomentiramo te nalaze).

Nakon rođenja moje kćeri, ponovo sam počela dolaziti početkom 2006. godine. Gužva se povećala, lijekovi se više nisu plaćali za tri postupka, bio je samo jedan doktor, sastav u labu se promijenio, čekale su se blastociste, išlo se na razgovor kod magistre u lab (koja meni osobno u toliko puta nikada nije bila neugodna, nikad ni nasmijana, ali uvijek potpuno iskrena i realna).

Ostali su neki dragi ljudi dr.L, sestra Goga, Marija, Jasminka, Slavica i Joža, Lana, sada kao voditeljica laba.
I ono najvažnije, moja vjera u njih, i njihovu prosudbu (iz dugogodišnjeg iskustva i suradnje – znam zašto mi npr. vrate 5 embrija nakon odmrzavanja), njihov rad, ali prije svega da uvijek rade najbolje što mogu u trenutno danim im okvirima (financijskim, zakonskim, ljudskim).

Danas se gužva još dodatno povećala – povećao se broj parova s problemom neplodnosti u odnosu na 2001. i 2006., a povećao se i broj ljudi koji dolaze baš na VV zbog njihovog statusa, a finacijski i zakonski okvir je sve teži. Laboratorij je preopterećen, rade jako dugo, s ograničenim materijalima i medijima, labaratorij često s ponuđenim čini čuda i teško da bi koji drugi biolog u hrv. to mogao napraviti. No činjenica je i da se ne može preko svojih mogućnosti i da u inkubator stane određeni broj oplodnog materijala, materijala u oplodnji, embrija itd. Da interferiranje prekobrojnog korištenja utječe na rezultate...eto da se transferi moraju obaviti prije punkcija da bi se stvorilo mjesto...I ja ove godine prije godišnjeg nisam uspjela doći na red jer svaki mjesec ima previše ljudi i ostavljamo postupak za idući...I možda bih u danim okolnostima i ja počela razmišljati o traženju mjesta u kojem su gužve manje, da oni nisu "moji" i da im ne vjerujem toliko.

U cijelom svom "stažu" upoznavala sam ljude kojima iz nekog rada nije odgovarao VV. Zbog načina rada, pristupa i načina komunikacije pojedinih ljudi, gužvi, skidanja skoro po hodnicima, nedostatka komunikacije. Neki su odlazili, neki su se vraćali... Svatko ima potpuno pravo na ocjenu da mu neki uvjeti ne odgovaraju i da potraži bolje rješenje za sebe u kojem će se udobnije, sigurnije osjećati – psihičko stanje svih koji ovo prolaze dovoljno je traumatično i bez da ga dodatno traumatiziramo nelagodom liječenja u određenom okruženju. Svatko bi trebao izabrati onu kliniku koja mu odgovara.

Nažalost, kao što gledamo oko nas situacija je teška i očito će biti, kako iz svega što nam se sprema, još puno, puno teža – toga se ja bojim – da će još malo, gdje god se odlučili liječiti u Hrvatskoj – trauma biti sve veća i veća.