Kika83, ne volim rastanke pa neću ni pričati o njima, jer vratit ćeš se ti nama kada malo predahneš, kad pronađeš smisao i skupiš snagu za dalje. U potpunosti razumijem što osječaš jer to je faza koju velik broj parova mora proći i to je normalno, to je dio nas. Odmori se, odmakni se, uzmi si vremena koliko god ti treba i onda nam se vrati!

Ja i ti smo krenule lani, negdje u isto vrijeme. Kad se osvrnem na to vrijeme prisječam se optimizma, prisječam se "naivne" sebe koja je vjerovala da će sve završiti prije nego li počme. Nažalost, realnost te natjera da brzo odrasteš, da prihvatiš nešto što ti je do tog trenutka bilo neprihvatljivo. I nije mi žao, osječam da je moj put samo misija koju moram proći da bih postala bolja, da bi upijala znanja kojih mnogi nikada neće biti svjesni. Naravno da u cijeloj toj misiji postoji i "suputnik" koji na trenutke biva zapostavljen, pomaknut u neki drugi plan, ali mnogo se toga razgovorom može nadići, ljubav koju čuvamo za dane majčinstva moramo nesebično djelit s njima, jer oni su tu, sada, uz nas, u borbi u kojoj je kraj neizvjestan a ljubav je izvjesna barem dok je održavamo živom. I baš zato zaslužujemo predahe, zaslužujemo vrijeme posvečeno samo nama i našim suputnicima, bez dalekog pogleda u sutra, zaslužujemo danas...

Meni pomaže vrijeme provedeno na poslu (iako svako malo virnem na rodu), vrijeme provedeno sa ljudima koji su daleko od mog problema, pomaže mi druženje sa parovima koji još uvijek ne razmišljaju o djeci i još uvijek crpe veliku pozitivu iz svijeta kojeg žive, pomažu mi šetnje sa psima, briga oko nečaka, pomažu mi suze koje krenu s vremena na vrijeme samo da olakšaju dušu...Svaka promjena je dobrodošla, svaka odluka je ispravana, pa tako i ova tvoja. Kika drži nam se i vrati nam se kad napuniš baterije!