Sve potpisujem, od toga da nisam fan, do odličnog teksta. Odlično mi je u ovom slučaju sjela i njegova uobičajena patetika
Moja prva učiteljica umrla je davno. Zvala se Nada Kostanić. Bila je starija žena, u crnini, i nikad se nije smijala. Bila je dobra i veoma, veoma pažljiva. Škola u koju sam krenuo bila je nova. I činilo mi se da je ogromna. Hodnici su odzvanjali od glasova bezbrojnog đačkog svijeta. Ti glasovi moja su prva svijest o zajednici i o narodu. Ta škola prvi je i najveći hram u kojem sam se do danas zatekao. Nikad-zanikad nisam prerastao ni taj hram, ni tu zajednicu. Premda sam, za razliku od ostalih koji su je činili, bio prepolovljenog identiteta, jer sam osim života na selu imao i paralelno iskustvo života u gradu, osjećao sam strahopoštovanje, dužnost i odanost prema toj nemjerljivoj veličini. Dužnost i odanost, možda su to prave riječi.