Dakle ovako, neki dan pricam s prijateljicom koja ima bebu 2 tjedna mladu od moje, koja je iskljucivo dojena. I pricam joj da ne dojim zbog toga sto moram piti antidepresive koje sam u trudnoci prestala biti i da sam zbog svog zdravlja morala poceti s njima maltene odmah nakon poroda.
E tu sam dobila pravi napad i paljbu.. Da kako ja mogu misliti na sebe a ne na svoje dijete, kako mi moze biti bitnije da pijem ljekove od toga da moje dijete dobija sve sto joj treba i kako mi to moze biti razlog da predem na "smece" od AD-a... A jos kad sam joj rekla da sam dohranu pocela sa 4 mjeseca jer mojoj bebici mlijeko vise nije bilo dovoljno zasitno i trazila je papati svaka 2 sata... Uglavnom rijeci su bile tipa "ti ne volis svoje dijete" "ti nisi nikakva majka" "Kako se mozes tako ponasati i trovati svoju bebu"... ma uzas
Totalno me povrijedila jer ne smatram da sam losa majka, i zaista mislim da radim sve za svoje dijete.
Jesam li zaista toliko pogrijesila??![]()