Doista bezuvjetna ljubav?

[Svimbalo]

Najprije isprika ukoliko ovakva tema već postoji, nisam ništa našla.
Čitajući neki dan o ubojici policajca u Sesvetama, naišla sam na podatak da se je njegova majka, umirovljena trgovkinja, ponovno zaposlila da bi vraćala sinov kredit za auto dok je isti na odsluženju zatvorske kazne... Pa sam se sjetila rečenice koju sam davno, davno pročitala, ali mi se urezala u pamćenje zauvijek. Mislim da je to bilo još u srednjoj školi, kad sam radila neki projekt o serijskim ubojicama (temu smo sami izabirali ) za sociologiju, pa sam pročitala da je majka Charlesa Mansona rekla: "Voljela bih da se nikad nisam rodila". Ta njena misao me se je specijalno dojmila zato jer nije rekla "voljela bih da ga nikad nisam rodila", nego je u mojoj interpretaciji, preuzela na sebe krivnju za to što je njezin sin učinio, na neki ga način egzonerirajući (jel' to dobra riječ?) od krivnje. Nakon toga, i još puno puno puta pitala sam se može li roditelj, kad njegovo dijete učini nešto tako strašno (ovdje doista mislim na ekstremne situacije, ubojice, silovatelje, pedofile, obiteljske nasilnike) i dalje nastaviti voljeti svoje dijete i opravdavati njegove postupke? Što se uopće može? Mislila sam da ću vjerojatno bolje razumjeti tu slijepu roditeljsku ljubav kad i sama budem mama, ali ništa se u tom smislu nije promijenilo, i dalje ne razumijem bezuvjetnost roditeljske ljubavi u takvim situacijama.
Što vi mislite o tome?

[Davor]

Mislim da nemaš pametnija posla kad se baviš ovakvim stvarima.
Bezuvjetna ljubav se prepoznaje po izostanku razloga voljenja, dakle nema "volim te jer si mi zgodan" ili "jer si mi kupio bundu". Neki kažu da se tako može voljeti jedino Boga, jer jedino u toj vezi ne postoje materijalne prepreke ili povratna veza - ili voliš ili ne voliš - nema "zbog ..."

[Cathy]

Mislim da nikada ne prestaneš voljeti dijete, zbog ničega. A sada da li mu nešto zamijeraš ili kriviš sebe, to je druga stvar. Roditelji nisu odgovorni za ono što učini njihovo punoljetno dijete. Nadam da nikada ne budem u situaciji da saznam.

[yaya]

Mislim da nemaš pametnija posla kad se baviš ovakvim stvarima.
Bezuvjetna ljubav se prepoznaje po izostanku razloga voljenja, dakle nema "volim te jer si mi zgodan" ili "jer si mi kupio bundu". Neki kažu da se tako može voljeti jedino Boga, jer jedino u toj vezi ne postoje materijalne prepreke ili povratna veza - ili voliš ili ne voliš - nema "zbog ..."

Davore, mislim da Svimbalo kuži pojam bezuvjetne ljubavi ali se pitala što se to treba dogoditi da majka i otac prestanu voljeti svoje dijete...može li se to upoće dogoditi?
Mislim da to ovisi od osobe do osobe, od roditelja do roditelja...i iskreno ne znam što bi to moje dijete trebalo napraviti da ju prestanem voljeti...Nisam razmišljala o tome..

[piplica]

Mislim da nemaš pametnija posla kad se baviš ovakvim stvarima.
"

Mislim da ljubav majke prema djetetu jest bezuvjetna, ali u smislu da ga nikada i niti zbog čega nećeš prestati voljeti, ali to nikako ne znači ono drugo što si rekla, a to je da ćeš zbog toga uvijek opravdavati sve njegove postupke.

[icyoh]

Ja sam valjda loša majka, no ne vjerujem u bezuvjetnu ljubav prema odrasloj osobi u ovakvim ekstremnim slučajevima (ubojstvo, silovanje, pedofilija..).
Svoje dijete bezuvjetno volim, moje je i ubila bih za njega. No, kad ono poodraste i postane zrela osoba, sam će snositi odgovornost za svoje postupke. I da, u nekim ekstremnim situacijama vjerujem da bi mogao izgubiti moju bezuvjetnu ljubav i podršku.
Zaista ne vidim kako bi sebi u glavi opravdala npr. silovanje. Pa sve i da se radi o mom rodu.

[MGrubi]

svaki oblik ljubavi može nestati
ništa nije vječno

[Cathy]

svaki oblik ljubavi može nestati
ništa nije vječno

Ti bi mogla prestati voljeti svoje dijete?

[Sanjica]

Nije ta majka preuzela krivnju na sebe, barem ne krivnju za čin koje je njeno dijete učinilo... O tome koliko se roditelj pita gdje je pogriješio u odgoju svog djeteta - to je već druga priča. Ta majka samo je duboko nesretna i žalosna i jednostavno žali što je doživjela da podigne dijete koje je učinilo tako strašna djela. Žao joj je što se uopće rodila i proživjela takav život, a vjerojatno joj je još strašnije nastaviti živjeti s tom spoznajom.

Ali ima podosta roditelja koji dožive strašne stvari od svoje djece i zaista izjave nešto u stilu: Bolje da te nikada nisam rodila nego što sam to doživjela. U svakom slučaju vjerujem da im je strašno teško.

A sad povezivati bezuvjetnu ljubav s tim... i o tome se može diskutirati. Ne bih generalizirala stvari jer neki roditelji ostanu uz svoje dijete, ma šta ono učinilo i ma kako bili ljuti i razočarani, a bome ih ima podosta koji se odreknu svoje djece i ne razgovaraju s njima godinama samo zato što su se oženili/ udali za pripadnika druge vjere ili su npr. homoseksualci... Pa sad ti vidi...

[Svimbalo]

Davore (a istodobno yayi )
Možda sam se pogrešno izrazila kad sam povezala ljubav s opravdavanjem postupaka, ali mislim da je icy prokužila što hoću reći...
Naravno da punoljetna osoba snosi odgovornost za svoje postupke, nisam uopće mislila na to trebaju li roditelji preuzeti krivnju, no zanimalo me što mislite kako se osjećaju roditelji nakon što dožive da im dijete učini neko strašno nedjelo. Naravno da se nadamo da se nećemo naći u situaciji da provjerimo na vlastitoj koži što i kako, svima će nam ovo ostati samo teorijska rasprava, ali ipak...
Ono s preuzimanjem krivnje kod Mrs Manson shvatila sam kao "Ne mogu reći da bih voljela da te nikad nisam rodila, jer sam sigurno ja kriva za to što si ispao takav, pa bi zato bilo bolje da se JA nisam rodila i donijela na svijet čudovište". Ejla ( ) je dobro pogodila bit takve roditeljske krivnje, međutim, mislite li da je prati i nestanak ljubavi? Kako je moguće voljeti čudovište koje ubije trudnu ženu? Silovatelja i li nasilnika? Zar je stvarno činjenica da je "naš" dovoljna?

[icyoh]

svaki oblik ljubavi može nestati
ništa nije vječno

Ti bi mogla prestati voljeti svoje dijete?

Ne želim uopće zamišljati sebe u toj poziciji, no recimo ovako: mislite da majka ubojice iz sesveta (to je sad aktualno) kaže "ma daj, pa nek je ubio i sto ljudi, moj je i volim ga"
Ili majka nekog pedofila "jest da je silovao nevinu djecu, no ja sam ga rodila i volim ga".

Govorim isključivo o ekstremnim situacijama (ubojstvo, silovanje..), a ne da li bi se odrekli djeteta jel studira nešto što se meni ne sviđa ili jer mu se partner zove Ivan, a ne Ivana.

Ja bih to ovako nekako sebi posložila - svoje dijete volim najviše na svijetu. odgajat ću ga najbolje što mogu trudeći se da izraste u kvalitetnu osobu, računat će na moju ljubav i podršku.
No, kad odraste, ako se odluči krenuti putem kojim pošten čovjek neće ići to je isključivo njegova odluka. I donošenjem takve odluke moći će očekivati posljedice koje mu neće odgovarati - a to je da izgubi moju ljubav, poštovanje, podršku zauvijek. Jer ma koliko voljela nekoga, budimo realni, neke stvari ne mogu pravdati.

[Joe]

jedno je voljeti, a drugo je oprostiti ili opravdati. nadam se da se neću naći u takvoj dilemi, ali svakako ne mogu sa sigurnošću reći kako bih se osjećala da do tako nečega dođe.

[yaya]

[quote="icyoh"]
Ne želim uopće zamišljati sebe u toj poziciji, no recimo ovako: mislite da majka ubojice iz sesveta (to je sad aktualno) kaže "ma daj, pa nek je ubio i sto ljudi, moj je i volim ga"
Ili majka nekog pedofila "jest da je silovao nevinu djecu, no ja sam ga rodila i volim ga".

Jer ma koliko voljela nekoga, budimo realni, neke stvari ne mogu pravdati.


Ne vjerujem da je ijednom roditelju svejedno što je njegovo dijete napravilo i ne vjerujem da će ijedna majka ubojice odmahnuti rukom i reći "ma daj, pa nek je ubio i sto ljudi, moj je i volim ga"...Nikada ne bi mogla oprostiti ili pravdati takav čin svog djeteta i bolilo bi me i vjerojatno ne bi preživjela, ali nije li to samo znak da to "dijete" i dalje volim....

[babyboys]

kao što Joe kaže, jednoo je ljubav, a drugo pravdanje i praštanje. ja svoju djecu volim i uvijek ću voljeti bezuvjetno, ali da ću tražiti i naći opravdanja za njihova eventualna zlodjela - neću.
do kraja života u takvom slučaju bi živjela s tugom i u pitanju jesam li ja kriva što je ispao takav, ali ga sigurno ne bih prestala voljeti.

[@n@]

Ja bih strašno voljela znati ŠTO ljudima znači BEZUVJETNO. Odgovor na to pitanje tražim već godinama, i dulje...

Volim svoju djecu, štoviše, obožavam ih i ne vjerujem da bih ih ikada mogla prestati voljeti ili odbaciti u bilokojem smislu. Kada bih odbacila njih, odbacila bih i sebe i sve što je bilo i jest u mom životu.

A je li moja ljubav bezuvjetna?! Ja mislim da nije. Ništa u životu nije bez uvjeta i razloga.
Volim ih jer su lijepi, zabavni, jer me trebaju (osjećaj koristi i svrhe), jer zahtjevaju moj emocionalni angažman, jer me vole, jer... ima milijarde razloga. I nikako ne bih rekla da je moja ljubav prema njima bezuvjetna, kao što nije ni njihova prema meni.

U svakom slučaju, ni jedno od njih nisam voljela u nekom majčinskom smislu kad sam ih rodila. Za Čudo su mi čak trebali mjeseci da ga zavolim.

[Sanja]

jedno je voljeti, a drugo je oprostiti ili opravdati.

Bingo!

[MGrubi]

postavlja se pitanje:
-voljeti dijete jer zbog uloge tvog djeteta
-voljeti dijete zbog njegove osobnosti (sa svim manama i vrlinama)

[sasa]

ima odličan film koji donekle obrađuje ovo pitanje- mala djeca- glumi kate winslet.. i bas je obrađen odnos majka- sin pri čemu sin ima svakojake seksualne devijacije...

[Davor]

postavlja se pitanje:
-voljeti dijete jer zbog uloge tvog djeteta
-voljeti dijete zbog njegove osobnosti (sa svim manama i vrlinama)

-voljeti samo zato što jest.

[MGrubi]

postavlja se pitanje:
-voljeti dijete jer zbog uloge tvog djeteta
-voljeti dijete zbog njegove osobnosti (sa svim manama i vrlinama)

-voljeti samo zato što jest.

a što je 'jest'?

[MamaRibice]

postavlja se pitanje:
-voljeti dijete jer zbog uloge tvog djeteta
-voljeti dijete zbog njegove osobnosti (sa svim manama i vrlinama)

-voljeti samo zato što jest.

a što je 'jest'?

Voljeti bez ikakvih uvjeta i razloga.

[cuckalica]

-voljeti samo zato što jest.

iliti bezuvjetna ljubav


a sta se tice majki koje opravdavaju (punoljetnu) djecu kriminalce ne mogu se oteti dojmu da one ustvari opravdavaju sebe. jer one su ih stvorile takvima. a cinjenica da su oni postali punoljetne osobe i snose odgovornost za svoje postupke ne abolira njihove roditelje. oni su zasluzni za to jednako kao i roditelji koji odgoje postenog covjeka (by icyoh)

[vertex]

postavlja se pitanje:
-voljeti dijete jer zbog uloge tvog djeteta
-voljeti dijete zbog njegove osobnosti (sa svim manama i vrlinama)

-voljeti samo zato što jest.

Hehe, potpisujem Davora!

Baš ih volim samo zato što jesu. To zvuči slično kao ova prva MGrubina stavka, ali nije isto.
To što su moja djeca ih je "samo" stavilo u moju blizinu, meni na brigu. Dalo mi priliku. Hoću reći, to "moja" mi nije puno važno, to je više okolnost, nego bit. Oni su neka djeca koja su dospjela kod mene, a na meni je samo da ih volim (i još par tehničkih detalja ).
Njihove osobnosti...to je nešto pride. Niti mi doprinosi ljubavi niti oduzima.

[MGrubi]

možda postoji 0,05% šanse da moje dijete postane manijakalni ubojica, da muči i ubija, masakrira ljude
tu osobu ja ne bih mogla voljeti

a šta uopće znači voljeti nekog...

[vertex]

I da, ne mislim da roditelji apsolutno stvaraju svoju djecu onim što već jesu kad odrastu.

[cuckalica]

-voljeti samo zato što jest.

a što je 'jest'?[/quote]

sto je bitak?

zato jer postoji, da pojednostavimo
ne zato jer su dobri lijepi i pametni nego zato jer jesu. ne moramo imat djecu kriminalce da to sebi priblizimo. dovoljno je pogledat vlastitu koja nisu 24/7 dobri, lijepi i pametni nego znaju biti tvrdoglavi, naporni, o tantrumima da ne govorim. a svejedno ih volimo i kad su takvi. (a kad se potrefi tantrum u javnosti opravdavamo ih da su gladni/zedni/umorni/umetninesto)

[cuckalica]

krivo sam kvotala.

ne mislim ni ja da roditelji apsolutno stvaraju svoju djecu onim sta jesu kad odrastu. ima tu jos masa faktora. ali po meni su roditelji jedan od odlucujucih ako ne i najveci. prve tri su najvaznije, nisu li

[gitulja]

moje je dijete još malo. i zapravo mislim da situacija čini čovjeka. mogu ja sad reći da ona napravi ovo ili ono (nešto ekstremno) izbacila bih ju iz kuće, ne bi više komunicirala s njom ... što ne znači da bi to stvarno bilo tako u toj situaciji za 10 - 20 godina.
da, mora naučiti snositi posljedice svojih postupaka, ali to se uči od malena.
nije to, sad si punoljetna i sad odgovaraš za svoje postupke.
ja G uvijek kažem: " Mama se neće uvijek slagati s onim što napraviš, i reći ću ti kad mislim da je to loše, ali uvijek ću te voliti najviše na svijetu."

[rahela]

jedno je voljeti, a drugo je oprostiti ili opravdati. nadam se da se neću naći u takvoj dilemi, ali svakako ne mogu sa sigurnošću reći kako bih se osjećala da do tako nečega dođe.

X
ne znam da li bih ikada mogla prestati voljeti svoje dijete što god ono učinilo
vjerojatnije bi me gušili dvojaki osjećaji i mržnje prema činu i ljubavi prema onome što je bio prije čina
ali, uistinu ne želim o takvim stvarima ni razmišljati

[pomikaki]

Tema je zanimljiva, ali (ni) ja o tome zapravo ne želim razmišljati.
Za sad volim svoje dijete bezgranično i bezuvjetno, i nadam se da će tako i ostati.

[Svimbalo]

možda postoji 0,05% šanse da moje dijete postane manijakalni ubojica, da muči i ubija, masakrira ljude
tu osobu ja ne bih mogla voljeti

Potpisujem, ovako nekako i ja razmišljam...
Ali odmaknimo se od vlastite djece, ne bih htjela da tema propadne zato jer nam je teško zamišljati se u takvoj ulozi...

[vertex]

možda postoji 0,05% šanse da moje dijete postane manijakalni ubojica, da muči i ubija, masakrira ljude
tu osobu ja ne bih mogla voljeti

Potpisujem, ovako nekako i ja razmišljam...
Ali odmaknimo se od vlastite djece, ne bih htjela da tema propadne zato jer nam je teško zamišljati se u takvoj ulozi...

Pa kako uopće možeš o ovoj temi razmišljati ako ne zamisliš sebe i svoje dijete u takvoj situaciji? Lako ti je zamisliti da Charlesa Mansona ne bi voljela. Ili nekog tamo pedofila.
Ja kao i Joe, nemam pojma kako bi mi bilo. I ljubav zasigurno nije isto što i opravdavanje. Zapravo, mogu se samo nadati da bi moja ljubav i dalje tu bezuvjetno postojala i da bih je znala pretočiti u nekakvu akciju koja bi na nemam pojma koji način ublažila taj užas.

[icyoh]

Moje dijete je beba i kao takvog ga volim beskonačno. Ne mogu uopće zamisliti da bi tako malo, mekano biće bilo sposobno napraviti nešto čime bih ga prestala voljeti.
No, odmaknut ću se od sebe.

Kad su naša djeca mala imaju našu bezuvjetnu ljubav. No u odrasloj dobi, u ekstremnim slučajevima zaista ne vjerujem u "bezuvjetnost" ljubavi.
Zaista si ne mogu predočiti da majka nekog pedofila i dalje osjeća bezuvjetnu ljubav prema čovjeku koji napastuje nevinu djecu. Nekako bi si to ovako objasnila - vjerujem da ona i dalje voli dijete koje je rodila, dojila, učila hodati. No, da to dijete kao takvo više ne postoji. Znači ona i dalje voli svoje dijete, no ne tog monstruma.


Nadam se da se nisam spetljala, ja sam matematički tip, zavrti mi se od silnog objašnjavanja.

[Dijana]

Možda je na jednom rodieljskom forumu tabu reći da bezuvjetna roditeljska ljubav ipak ne postoji? :/ Mislim da u nekom stvarno ekstremnom slučaju uistinu postoji granica kad se ta emocionalna veza kida, no teško da će se raskinuti, bez da i taj roditelj pati.
Mislim da je normalnom čovjeku teško (nemoguće?) voljeti "monstruma" (sjetim se recimo Fritzla), pa bio on sto puta njegova krv. No, to je recimo teški, nepopravljivi slučaj, a ako bi se netko uspio "rehabilitirati" i ostatak života se trudio popraviti štetu koju je nanio, možda bi se i ljubav opet pojavila, teško je to znati.

[Svimbalo]

I opet potpisujem icyoh

[cuckalica]

Moje dijete je beba i kao takvog ga volim beskonačno. Ne mogu uopće zamisliti da bi tako malo, mekano biće bilo sposobno napraviti nešto čime bih ga prestala voljeti.
No, odmaknut ću se od sebe.

Kad su naša djeca mala imaju našu bezuvjetnu ljubav. No u odrasloj dobi, u ekstremnim slučajevima zaista ne vjerujem u "bezuvjetnost" ljubavi.
Zaista si ne mogu predočiti da majka nekog pedofila i dalje osjeća bezuvjetnu ljubav prema čovjeku koji napastuje nevinu djecu. Nekako bi si to ovako objasnila - vjerujem da ona i dalje voli dijete koje je rodila, dojila, učila hodati. No, da to dijete kao takvo više ne postoji. Znači ona i dalje voli svoje dijete, no ne tog monstruma.

ova boldana recenica je argument za obe strane
ne znam koji lik u stolicama kaze "ja sam ona kakvom me vide" (ili slicno)
mi u njemu vidimo monstruma, a ona u njemu i dalje vidi dijete koje je rodila, dojila, ucila hodati i voli ga. ne voli ga zbog toga kakav je nego samo zato jer jest.

[la_mama]

Uvijek se sjetim onog slučaja kada su neki splitski mulci u Rimu napravili dar-mar , pokrali dućane (bila neka utakmica, šta li već). U luci su brod dočekali novinari i puno bijesne rodbine (ne na klince nego na novinare). Jedna je mama u očaju vrisnula: "Pa zar su lopovi ako su ukrali ???" ... i to je idući dan osvanulo u Slobodnoj. Na naslovnici.

Poanta - majčina je ljubav u najvećem broju slučajeva slijepa

[Loryblue]

meni sad pada na pamet majka ubojice voškiona koja je isto za svog sina ubojicu (koji joj je ubio drugog sina-svog brata, nevistu i dvoje unučadi) rekla: "i on je moje dijete". je li time pokazala bezuvjetnu ljubav prema takvom ditetu / monstrumu?

ja ne vjerujem u bezuvjetnu ljubav, čak ni prema vlastitom ditetu. u ljubav da, ali bezuvjetnu ne.

[MGrubi]

[quote="cuckalica"]

Moje dijete je beba i kao takvog ga volim beskonačno. Ne mogu uopće zamisliti da bi tako malo, mekano biće bilo sposobno napraviti nešto čime bih ga prestala voljeti.
No, odmaknut ću se od sebe.

Kad su naša djeca mala imaju našu bezuvjetnu ljubav. No u odrasloj dobi, u ekstremnim slučajevima zaista ne vjerujem u "bezuvjetnost" ljubavi.
Zaista si ne mogu predočiti da majka nekog pedofila i dalje osjeća bezuvjetnu ljubav prema čovjeku koji napastuje nevinu djecu. Nekako bi si to ovako objasnila - vjerujem da ona i dalje voli dijete koje je rodila, dojila, učila hodati. No, da to dijete kao takvo više ne postoji. Znači ona i dalje voli svoje dijete, no ne tog monstruma.

ili jednostavno živi u negiranju onoga što on jest
monstrum

možda bi prihvačanje te istine , nju dovelo do toga da se preispituje kao roditelj: da li sam ja kriva što je on posato monstrum

svaki čovjek se rađa sa potencijalom da bude anđeo ili demon
ili nešto između

ona voli ono što je on bio, a ne ono u šta se pretvorio

[icyoh]

ona voli ono što je on bio, a ne ono u šta se pretvorio

e to sam htjela reći. Volimo djecu jer su naša, odgajamo ih i pazimo. I uvijek ćemo u sebi nositi ljubav prema bebi koju smo rodile.
No u nekom ekstremnom slučaju kad ta beba postane odrasla osoba najodvratnijih ljudskih karakteristika mi tu odraslu osobu više ne percipiramo kao svoje dijete. Bebu pokopamo i oplakujemo. A odrasla osoba više "nije naša".
A nisam htjela insinuirati da u biti živimo u zabludi "ma neee, moje sigurno nije ubilo deset ljudi, svi lažu".

Doduše, ovako to ja vidim, ne daj Bože ikome da dođe u ovakvu situaciju pa da govori iz iskustva.

[cuckalica]

pa to ja i govorim. ona voli ono sto je on bio i za nju jednim dijelom jos uvijek jest. ona moze biti i razocarana i ljuta i mrzit tog monstruma u njemu, ali u kojem trenutku moze prestat vidjeti svoje dijete? u trenutku kad je optuzen? ili u trenutku pravomocne presude?

[fegusti]

ja bezuvjetnom ljubavlju smatram onu prema djeci koja se tek uče životu a ne prema odraslom čovjeku koji je nečije dijete i sam je odgovoran za svoje odluke i ponašanja.
ne mogu se zamisliti u situaciji da imam dijete koje kad odraste postane monstrum.
sigurna sam da ne bih opravdavala njegove postupke ali bih li ga voljela i u što bi se ta ljubav pretvorila - tko to može znati?

[MGrubi]

pa to ja i govorim. ona voli ono sto je on bio i za nju jednim dijelom jos uvijek jest. ona moze biti i razocarana i ljuta i mrzit tog monstruma u njemu, ali u kojem trenutku moze prestat vidjeti svoje dijete? u trenutku kad je optuzen? ili u trenutku pravomocne presude?

ali on više nije to dijete, ta osoba je u prošlosti, a sad je on monstrum
ona voli prošlost

da li ona njega voli sada? monstruma?
nije to monstrum u njemu , nego je to on: monstrum

i Hitler je bio bespomoćno djetešce

[cuckalica]

on je monstrum. ali za nju je osim monstruma jos uvijek njeno dijete. njeno dijete monstrum.
svi mi za razlicite ljude imamo razlicita lica.
tako i monstrumi.
i kad taj monstrum, koji je duboko nesretna, poremecena i problematicna osoba (jer, realno, nitko sretan i zadovoljan sobom se nece pretvorit tek tako u monstruma), osoba kojoj je citav svijet okrenuo leda dode pred svoju majku moze li i ona ucinit to isto? okrenut mu leda, that is. i u kojem se to tocno trenutku dogodi? da sva ta beskonacna ljubav koju ljudi osjecaju prema djeci nestane? i kako? di je taj on/off gumb?

kuzim ja sta vi zelite reci.
al svejedno, ako i ne razmisljamo o ekstremnim slucajevim, nasa djeca ce nas naljutiti, razocarati isto kao sta smo mi to ucinili bezbroj puta nasim roditeljima. barem ja jesam
ali svaki put kad bi se to dogodilo razgovor je pocinjao i zavrsavao rijecima slicnim onima koje je gitulja vec napisala "ti si nase dijete i voljet cemo te bez obzira sta uradila. i najvise nas boli jer to sta si napravila napravila si lose sebi". i ja im vjerujem. jer i ja se osjecam tocno tako. da ne postoji stvar koju bi moje dijete ucinilo a da bi je ja prestala voljet. da postane monstrum srusio bi mi se svijet, ali ja ne bih mogla pronaci taj on/off gumb. jer po meni on ne postoji.

[anek]

cuckalica, potpis.

[icyoh]

"ti si nase dijete i voljet cemo te bez obzira sta uradila. i najvise nas boli jer to sta si napravila napravila si lose sebi". i ja im vjerujem. jer i ja se osjecam tocno tako. da ne postoji stvar koju bi moje dijete ucinilo a da bi je ja prestala voljet. da postane monstrum srusio bi mi se svijet, ali ja ne bih mogla pronaci taj on/off gumb. jer po meni on ne postoji.

ja ovo ne bih mogla potpisati.
Ovako je nama lako polemizirati o bezuvjetnosti majčinske ljubavi (valjda je i sramota napisati da bi mogao prestati voljeti dijete)...teoretski se slažem s izjavom, no ima iznimaka. Fritzl, pedofil, manijakalni ubojica - meni su to iznimke.
Možda bih malo modificirala - dijete koje rodiš ne prestaješ voljeti. No to dijete koje ste rodili u ekstremnim slučajevima može "prestati postojati". A osoba koja ostane - nju ne voliš.

[Davor]

i Hitler je bio bespomoćno djetešce

Ljubi ga majka

[Svimbalo]

Ovako kao icy, opet, ako ste sumnjali
I MGrubi je na tom tragu
Dakle, ne možeš voljeti osobu u koju se dijete pretvorilo, pa čak ni ako se ti osjećaš odgovornim za to, sigurno da se svaki roditelj monstruma kad-tad zapita gdje je pogriješio, bez obzira na to što djeca, odnosno ljudi, nisu kopije i isključivi produkt roditeljskog odgoja, prirodno je i nekako spada u roditeljsku ulogu optuživati samoga sebe za taj konačni rezultat...
Ja mislim da u tim ekstremnim slučajevima profunkcionira taj on/off button

[icyoh]

Ovako kao icy, opet, ako ste sumnjali
I MGrubi je na tom tragu
Dakle, ne možeš voljeti osobu u koju se dijete pretvorilo, pa čak ni ako se ti osjećaš odgovornim za to, sigurno da se svaki roditelj monstruma kad-tad zapita gdje je pogriješio, bez obzira na to što djeca, odnosno ljudi, nisu kopije i isključivi produkt roditeljskog odgoja, prirodno je i nekako spada u roditeljsku ulogu optuživati samoga sebe za taj konačni rezultat...
Ja mislim da u tim ekstremnim slučajevima profunkcionira taj on/off button

eh morat ćemo na kafu

[pomikaki]

Ja mislim da u tim ekstremnim slučajevima profunkcionira taj on/off button

Ja mislim - kako kod koga.

Majci koja uspije uključiti taj gumb definitivno je lakše u takvoj nezahvalnoj situaciji.
Mislim da ona koja je izjavila "voljela bih da se nisam rodila" to ne uspijeva, ne uspijeva ne voljeti na neki način svoje dijete a niti zaboraviti što je učinio. Ili ne uspjeva potisnuti osjećaj da je kriva za to što je postao?

I ne vidim zašto bi to bila tabu tema?