Pratim vas jer imam jednak slučaj kao i Bundevica, darovito ADHD dijete koje je, nažalost, rođeno nepuna dva mjeseca "prerano", pa je školski obveznik. U suradnji sa psihologom od rujna poduzimam sve da je pripremim za školu, ali i dalje imam osjećaj da "to nije to". Pola vrtićke grupe odlazi u školu pa bi u vrtiću ostala s mlađima (i s ponešto problematične djece).
Što joj vrijedi što ima Sunčev sustav u malom prstu kad se u datom trenutku ni u ludilu ne može sjetiti adrese stanovanja...ili teksta pjesmice koju mjesecima pjevaju...ili slova G za kojeg se u određenom trenu kune da ga nikad nije vidjela, a tečno piše velikim slovima...
Kako je spremna za samostalan školski život ako mrtva hladna odluta od skupine jer joj je nešto tog trena zaokupilo pažnju i uopće joj ne padne na pamet vratiti se pa makar dijagonalno prešla križanje sa semaforima?
O sposobnosti mirovanja, spremnosti čekanja na red, odgađanju trenutnih potreba/zadovoljstava, sposobnosti suočavanja s porazom u igri i sl. da i ne govorim.
U vrtiću ne žele ni čuti da nije spremna kad je "bistra i sve shvaća"
, u grafomotorici ima i gorih, a svi problemi trpaju se pod ADHD koji dogodine ionako neće nestati.
Koliko uopće roditelj i psiholog koji s djetetom radi van sustava imaju utjecaja na odluku?