 |
|||
zaposlena ste mama, da li ići na treće dijete?
Mame koje rade, koje vole svoj posao i nisu baš kučanski tipovi-zanima me kako razmišljate o 3. djetetu?
Moja je priča ovakva.. imam dvoje djece, u zadnje vrijeme dosta mojih frendica se odlučuje ne treće i nekako mi je to postalo privlačno,ali kada se sjetim šta to sve vuče za sobom. I danas se borim sa svojim klincima i ne znam kako bi sa trečim preživjela, ali ipak....ponekad razmišljate kako bi bilo...
Evo, ja sam jedna od jako zaposlenih majki s dvoje djece i željom da imam još jedno. Ne zato jer je to postao svojevrstan trend, već zato jer oduvijek imam tu želju i jednostavno osjećam da mi fali još jedno dijete pa da budemo kompletni. Radim 9 sati dnevno, nemam nikakvu pomoć u kući osim mm-a, on radi svakako, al eto, sve se nekako uspije.
NAjvažnije mi je to da se svaki dan uspijem barem malo posvetit svakom djetetu, a sve ostalo se stigne. Naravno, da nemam toliku podršku u svom mužu, ne bi mogla ni jednu trećinu svega toga izvesti.
Jedino što nas pomalo koči u ostvarenju naše želje, jesu nažalost financije.
Ova tema je na tu temu, pogledaj si:
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=76305
u cemu je problem?! ja imam cetvero djece, i oboje radimo i volimo svoj posao, a nemamo ni bake ili djedove u blizini...kad se hoce, nadje se nacina...
vjerujem majoslava da vi to super odrađujete, ali mislim da je ipak i do društva u kojem živite...majoslava prvotno napisa
mislim da je naše ipak puno manje child-friendly, i da to u velikoj mjeri otežava svakodnevno funkcioniranje s više djece, posebno zaposlenim roditeljima....
Nas je četvero i u ovom trenutku nam zaista ta brojka izgleda idealno (ovo je disklejmer ako ikad pomislim drugačije)
Zapravo, sad kad sam ponovno počela raditi, zaista želim svoj posao opet vratiti u kolosjek, uživam u njemu i on je onaj drugi dio mene koji me ispunjava.
Djecu obožavam, suprug također, dajemo im se u ogromnom dijelu dana. Budući da želim da to tako i ostane, jedino se na treće mogu odlučiti puno kasnije. Ali ovo je toliko hipotetički da je zapravo samo teorija.
U praksi, kao idealno smo zamislili dvoje a tako nekako i osjećamo.
Potpisujem.vjerujem majoslava da vi to super odrađujete, ali mislim da je ipak i do društva u kojem živite...
mislim da je naše ipak puno manje child-friendly
Mogla bih puno toga potpisati i od smajlic i od Tiwi...
Nasa su deca velika, uhodan smo cetverac, uzivamo i njima i puno im se posvecujemo. Svoj posao zaista volim, a trenutno mi se otvara puno novih i privlacnih istrazivanja koja me jaaako zanimaju. Pomoc gotovo da i nemamo, a znam i da bi bas oni koji bi nam mogli pomoci osudili nasu odluku da imamo jos jedno dete......no, to mi je poslednja briga...
Ipak, svesna sam da bioloski satic neumitno kuca svojim tik-tak ritmom i da cu za par godina isto tako moci biti naucnik, ali ne vise i trostruka mama...A ta zelja cuci u meni vec dugo.
I zato sam, kada su mi juce javili da je mladja devojcica osvojila nagradu u slikanju na drzavnom nivou na temu "Zelim sestru ili brata", posle suze na oci..daaa, roditeljski ponos, do neba...ali i ooogromna zelja...
Vishnja,
Mogla bih puno toga potpisati i od smajlic i od Tiwi...
Nasa su deca velika, uhodan smo cetverac, uzivamo i njima i puno im se posvecujemo. Svoj posao zaista volim, a trenutno mi se otvara puno novih i privlacnih istrazivanja koja me jaaako zanimaju. Pomoc gotovo da i nemamo, a znam i da bi bas oni koji bi nam mogli pomoci osudili nasu odluku da imamo jos jedno dete...
Ipak, svesna sam da bioloski satic neumitno kuca svojim tik-tak ritmom i da cu za par godina isto tako moci biti naucnik, ali ne vise i trostruka mama...A ta zelja cuci u meni vec dugo.
I zato sam, kada su mi juce javili da je mladja devojcica osvojila nagradu u slikanju na drzavnom nivou na temu "Zelim sestru ili brata", posle suze na oci..daaa, roditeljski ponos, do neba...ali i ooogromna zelja...
prekrasno rečeno
od riječi do riječi bi te mogla potpisati
prije tri četri dana sam vidjela sliku jedne predivne bebe Helene i jedne bebe Eve, rođene su u par dana razlike sad u 5.mjesecu
samo mi je zatitralo kok srca i rekla sam mm-u: "ja bi bebu....ja bi treću bebu...."
a onda kad smo sjeli i uz kavicu onako pročakulali u facu nas je pljusnulo ovo:
jer ja već sad s 2 djece ne mogu prihvatiti više posao u popodnevnoj smjeni, ne mogu raditi vikendom, mm je terenski radnik i nikad ne zna u koji dio svijeta i na koliko će morati otići....kako nam on svojom plaćom osigurava egzistenciju tako ipak gledamo da je njegov posao malo ispred moga....vjerujem majoslava da vi to super odrađujete, ali mislim da je ipak i do društva u kojem živite...
mislim da je naše ipak puno manje child-friendly Sad , i da to u velikoj mjeri otežava svakodnevno funkcioniranje s više djece, posebno zaposlenim roditeljima...
a šta bi tek bilo da sad odem na tri godine porodiljnog???
kako bi tek onda našla posao?
za sada ovaj posao ispunjava sve moje potrebe, a šta bi bilo da njega izgubim???
želim treće dijete, ali razum mi govori "stani na balun" tako da 99,99% sve će ostati na željama...
Brane,
I ja sam svesna da mi se ovakve poslovne prilike retko pruzaju...da cu mozda moci zaraditi od dodatnih projekata i skoro duplu svoju sadasnju platu...da ce za tri godine drugi uzeti i pozavrsavati ono sto se meni sada nudi...da je i ovako zivot nategnut materijalno, a tezak organizaciono...
Ali, ipak, znam da cu uvek zaliti ako dozvolim da svi ti razlozi prevagnu...nad onim sto govori
i ja spadam među vas, ali imam malo drugačija razmišljanja, možda jer moja djeca imaju 10 i 13 g. , pa više nisam toliko " okupirana", slobodno odem na edukacije, višednevna usavršavanja, i sve bez problema odrade i bez mene;već zadnjih 2-3 godine nam se dešava da smo popodne ili rano navečer sami, one odu na treninge, u kino, slobodne aktivnosti, i baš nam bude čudno i prazno (osim što je dobro djelovalo na "intimna druženja"), a i nekako mislim ako nisam s njih 2 bila 3 godine, zašto bih s trećim? iako mislim da djeca ne "odnesu" toliko novaca koliko sve ostalo i da ako ostanem bez posla ne bi bila velika razlika imali ih 2 ili 3, tj. raditi moram, bez obzira na sve; što se tiče vremena koje im posvećujemo tu ste potpuno u pravu : prije nekih mjesec dana u našoj školi su bili izloženi sastavi petaša na temu što najviše žele/očekuju od roditelja : pročitala sam ih desetak, svi su se svodili na isto, kako roditelji dolaze ljuti i nervozni s posla, kako djeci ne treba garderoba s markicama, te da oni žele samo malo više vremena s roditeljima, bez tv-a i nervoze; mahom smo se svi rasplakali ispred panoa
Mislim da si svatko sam posloži život - ono što upali i funkcionira u jednoj familiji, ne mora u drugoj.
osobno ne vidim razloga zašto bi zaposlenost bila prepreka za imanje više djece. No dok god ste u stanju balansirati između obveza i uloga (od kojih su najvažnija djeca) sve je u redu.
Konkretno u našoj familiji ja imam teško radno vrijeme - znalo se desiti i po 60h tjedno. No, MM radi samo dva dana tjedno i uskače. da oboje imamo takav posao sumanjam da bi izdržali.
ja sam zaposlena mama sa troje djece i mogu reci da to nije jednostavno pogotovu u nasem drustvu, nisu toliko problem financije koliko zbrinjavanje radi odlaska na posao, zato ja mislim da je potrebna pomoc baki i djedova ( i naravno racunati na nazadovanje u poslu to je neminovno ali kad vidis svoju djecu postane i nevazno) [/quote]
ja stalno vrtim film u glavi "što bi bilo kad bi bilo". Prvo, živim u maloj sredini. Radim u jednoj privatnoj firmi u kojoj je plaća još uvijek na vrijeme i pristojna, radno vrijeme od 7-16. Imam samo 10 km do posla, imam svoj auto.
MM ima posao u državnoj firmi, radno vrijeme kako - kada. Živimo u svojoj kući u kojoj ima i više nego dovoljno mjesta, sa velikom okućnicom. Ali - bez obzira na relativno dobre plaće, i mm i ja smo u dosta velikom minusu na računu iz kojeg nikako da izađemo (kredit koji smo podigli za uređenje kuće). Naravno, svoj djeci želim pružiti pokoji jednodnevni izlet, kao i odlazak na more jednom godišnje. Isto tako, tu je (uskoro) vrtić, škola, stalno nekome od njih nešto treba. Ne želim da zbog dolaska 3. djeteta bude na bilo koji način zakinuto jedno od ovo dvoje djece, a tako ni 3. dijete. Pomoć sa strane nemamo nikakvu, sve mm i ja sami radimo i obavljamo i o svemu brinemo (što mi je i drago na neki način i ponosna sam na to). Drugo - moj šef nije baš Child friendly i okreće očima čim mu spomenen da bi morala ranije doma zbog djeteta. S naglaskom da kad su bolesni, mm uzima bolovanje. Ne znam kako bi se odrazilo na moj posao (koji inače volim) da me opet nema godinu dana. Gospodarska kriza prišuljala se i do nas i ne znam kakva me budućnost tamo očekuje. Takav posao u mojoj županiji za te novce više ne bi našla. Za sada. A da ostanem bez njega, vrlo teško, zapravo nikako ne bi imali ni za osnovne stvari.
I onda opet me stegne u srcu jer osjećam da još jedan mišek čeka da stigne. Ne znam. Evo, sad sam (većinu toga) stavila na papir, pa možda mogu još realnije sagledati stvari. Kaj vi kažete na to?
imamo cetvero djece....
da ih imamo troje - mogli bi vec na neka zahtjevnija putovanja, izlete (ovaj treci ima cetiri godine), ne bi vec dvije godine kupovali pelene, vec se dvije godine ne bih nocu budila zbog dojenja...
da ih imamo dvoje - mogli bi im priustiti i ekstra vanskolskih aktivnosti (privatne satove sviranja ili pjevanja ili slicno), putovanja kamo nas volja, vec bi preko cetiri godine spavala cijelu noc...
da imamo samo jedno - spavala bi vec osam godina cijelu noc, isli bi na izlete kamo god bi pozeljeli, mogli bi tom djetetu priustiti sve sto bi pozeljelo...
da nemamo djece uopce - kucu bi davno imali, namjestenu po svakom svom hiru, putovali bi do svih svojih prijatelja po cijelom svijetu, mogli navecer pogledati svaku seriju ili emisiju koja nas zanima u miru i bez prekidanja, spavati vikendom dokle nas volja, raspolagati svojim vremenom kako je nas volja, isli na treninge i druzenja bez ikakvih posebnih planiranja i prilagodjavanja...
kad ovako "prebrojis" - ispada da nemamo nista od zivota. a imamo sve.
i gdje povuci crtu?najidealnije bi bilo - tamo gdje ti srce kaze da je povuces... cesto ne mozes tako, jer zivot nije samo srce, osjecaji, emocije... zivot je i novac, kuca, krevet, skola, vrtic, auto, kazaliste, park, romobil, pizza............................... ponekad imas hrabrosti za neke odluke, ponekad nemas. ponekad mislis da nesto trebas odluciti - ponekad samo ucinis, bez premisljanja....
samo nek je svima - zdravlja. srece i osjecaja ispunjenosti...
litala, predivno!
I nekako sam sve bliža ostvarenju svojih želja...
Kao i obicno kod ovakvih tema, litala "u sridu"...
litala, ti si moj idol
Litala
joooj litala, krasno si to složila
Joj Litala predivno si to sad napisala. I ja bi tak još jedan mali smotuljak.
ne poricem da je i do drustva, ali najvaznije je kako je na mikro planu, kod kuce, ako partner je odsutan i ne sudjeluje oko djecei kuce, onda ni najbolja organizacija drustva ne pomaze...vjerujem majoslava da vi to super odrađujete, ali mislim da je ipak i do društva u kojem živite...
mislim da je naše ipak puno manje child-friendly
ali slazem se da bi hrvatska poduzeca propala da ne postoji baka-servis, tolerancija prema zaposlenim roditeljima je minimalna, ali zato treba dici pobunu...
definitivno da....naš je plan 4-ero....zasad imamo jedno, uskoro ćemo krenut na 2.
ja obožavam svoj posao, ispunjava me.....al posla će uvijek biti, na to gledam kao na nešto prolazno/promjenjivo u životu...
Ovo je jedna od tema koja me dira ravno u srce, makar sam u zadnje vrijeme skoro pa preboljela da neću imati još jedno dijete.
Ovo dvoje su već dovoljno veliki da je organizacija života postala lakša, mada kad se desi bilo što neplanirano još uvijek zahtijeva svakakve akrobacije.
Zapravo, ralno je baš sve protiv trećeg djeteta- MM ne želi još jedno, stan je realno premali za petero ljudi, novaca uvijek fali- trogodišnji porodiljni bio bi financijski neostvariv, baka koja je uskakala kod bolesti više nije mlada i ima milion drugih obveza, ja radim u smjenama i subotom i ionako sam premalo sa djecom....
samo taj crvić želje u mojem srcu...
Ipak, tješim se, ne možeš imati SVE, a ja zbilja imam puno.
I tako, svima koje se odluče na treće- puno sreće, i, znate onu iz Hlapića-" na kraju se sve nekako sredi...
uf, citajuci litalin post, i meni je dosla zelja da vec imam 4 djecea drugo se tek treba roditi za 2tj
zaposlena jesam (na porodiljnom sam pa ne znam sto me ocekuje kad se vratim), ali po svemu sudeci cemo odmah ici i na 3 (pa kad se trudna vratim na posao nece mi ni moci dati otkaz
dok sam studirala (psihologiju, jer sam htjela raditi u vrticu s klincima), obitelj mi nije bila ni na kraj pameti. no, kako samo upoznala MM, krenule su price o osnivanju obitelji i shvatila sam da posao za koji sam se skolovala mogu raditi i u svojoj obitelji
mene osobno djeca ispunjavaju vise od bilo kakvog posla i iako posao donosi novac, ispunjenje koje djeca daju mi je puno vaznije. no, ja nikad nisam bila materijalist (a ni MM), tako da te materijalne stvari krpamo kako i kada mozemo...i nije mi bed posuditi rabljenu robicu, rabljeni kinderbet, rabljenu kadicu (jedino za sto se novac mora skupiti su djecje cipelice i pelene). da ne kazem da sam si zadnji komad robe kupila jos u 1. trudnoci
Re: zaposlena ste mama, da li ići na treće dijete?
Dosta je važno ponovno naglasiti tvoje prvo pitanje sa elementom - mame koje VOLE SVOJ POSAO i nisu kućanski tipovi.
Ako pitaš upravo takve žene ovo pitanje - onda nećeš dobiti odgovor poput Litalinog.
Znači, zapravo prvo trebaš provjeriti sama sa sobom da li zaista jako voliš svoj posao i potrebno ti je ostvarenje nekih tvojih ideja/vizija/ciljeva ili nije. Ako nije, ne vjerujem da postoji išta ljepše od toga da se posvetiš obitelji, u mjeri u kojoj to možeš za najviše dobro svih, što je prekrasno opisala Litala.
_______________________
Kad je moje drugo dijete napunilo oko 2g. i počela sam malo lakše disati, a nisam još zaglibila u posao potpuno, kopkale su me misli o još djece.
Kopkala me (vjerujem) potreba da doživim opet nešto jaaako veliko, jako posebno, jako novo i zapravo nešto što je nenadmašivo i neosporno najdublje iskustvo jednog čovjeka.
Onog trena kad bi mi bilo s djecom teško, više mi se ta ideja nije sviđala.
No, to je sve bilo u fazi kad sam tek počela pronalaziti one djelove sebe izgubljene u trudnoći i majčinstvu.
_______________________
Kad je s poslom krenulo sve bolje i kad sam opet osjetila svoje moždane klikere koji su nakon godinu, dvije opet proradili i osjetila sam ono mentalno uzbuđenje i mogućnost da svojim umom (i srcem) stvaram, moj interes za 3. dijete se u potpunosti od čistih 100% izgubio. Korak po korak, moja odluka je donešena. Ja želim u ovom životu SVE! Imati divnu obitelj i ostvariti svoje ciljeve i želje i sebe kao osobu.
To SVE mogu imati. Sa dvoje djece, mogu. Sa troje, ne mogu imati sve što mi je potrebno. A samim time, ne bi više imala ni pola toga, jer bi postala neostvarena i nesretna.
Sada, kad sam potpuno sigurna u svoju odluku, laknulo mi je. Život je najjednostavniji kad jednostavno znaš što želiš. Preispitivanja su naporna i bolna.
__________
Želim ti da doneseš najbolju odluku za sebe. I nemoj biti pod utjecajem okoline. Ne živimo mi svi iste snove, identitete... i ne vode nas iste misli, niti potrebe kroz život.
Ako te kopka.. prvo pitanje je - da li misliš da bi bebom ispravila i nadopunila nešto što ti sad nedostaje
- ili drugo - da li jednostavno neodoljivo želiš donijeti još jedan život na ovaj svijet i uživati u zajedničkom otkrivanju svijeta iz njegovih očiju, kao i svijet unutar jednog novog bića.
Ako je ovo drugo, nemoj da te išta spriječi.
Ako je ovo prvo, vjerujem da će te isto kopkati i nakon 3. i 5. i 8. i..... jer je to "tvoja" stvar.
________________________
Svakako ti želim sreću i da doneseš najbolju odluku za sebe.
Anita-Az, to si tako lijepo napisala i dala mi opet svašta za misliti.
I za mene vrijedi ono drugo što si napisala:
- ili drugo - da li jednostavno neodoljivo želiš donijeti još jedan život na ovaj svijet i uživati u zajedničkom otkrivanju svijeta iz njegovih očiju, kao i svijet unutar jednog novog bića.
pa sad mi to zvuci kao da jedno ne moze bez drugoga, sto nije istina, ili da postoji nek magicna granica u broju djece gdje zena pokazuje da vise voli jedno ili drugo...
u principu sve poteskoce u zivotu koje imas s dvoje djece imat ces i s troje.
kod kuce se ne mora ostati 3 godine.
otac isto moze ostati kod kuce s djetetom na roditeljskom dopustu...
i na kraju, pitam se koliko cesto muskarac sjedi i razmislja o istom pitanju, kako muskarac koji voli svoj posao razmislja o trecem djetetu...
Ako se pri ovom referiraš na mene, ja ću samo naglasiti da ja uvijek pišem samo o sebi i svom shvaćanju i da sam pronašla SVOJU magičnu granicu i da se to ni ne mora ni ne moze odnositi na druge.
nije bilo upuceno osobno tebi...
Dugo sam se pitala zašto tako žarko želim imati i treće dijete. Je li to zato što su bebe slatke, ili je u pitanju neka vrsta besmrtnosti koje roditelji vide kroz djecu, ili jednostavno zato jer sam rođena da budem mama. I ja kao i Anita-ZG našla sam svoj odgovor: to je veselje, imati jedno dijete je smijeh kroz kuću, neprospavane noći, suze radosnice na prvoj priredbi u vrtiću, imati dvoje djece je sve to dva puta, i tako redom. U vremenu otuđenja u kakvom živimo sjetite se svi ko vas obiđe kad ste bolesni, ko se obraduje najviše kada kupite novi stan i auto, ko vam pokupi djecu iz škole, koga posjećujete za praznike. Tu su naravno, prijatelji, ali imati brata i sestru je nešto tako divno, imat nekoga s kim dijeliš istu DNK, koga voliš iz nijednog i 1.000 mogućih razloga. Mnogi će možda reći da se ne vide i ne čuju s bratom ili sestrom dugo, da im to nije baš toliko važno, ali pomislite je li to želite svojoj djeci, djeci koja danas spavaju u istoj sobi, da kroz 20 godina budu tako otuđeni.
Moj razlog za treće dijete je moj život, imam sreću da imam i brata i sestru, koje volim, i čiju djecu obožavam, i kada se svi skupimo na ručku mi zvučimo kao jedna divna harmonija, poljubaca, uzvika, lupetanja nožica, i smijeha.
Na žalost, mi nemamo roditelje, ali smo sretni, i oni bi sigurno bili ponosni na nas.
A zaposlena sam mama, radim do 5, vozim se pola sata doma, ali malo spavam, uživam sa ovim dvoma, tako da nekako čvrsto znam da će i treće imati svoje mjesto.
Doduše, skoro smo kupili auto koje ima mjesto za još jednu bebu, pa možda je i to presudilo????!!!!
Možda mislite da sam neka jadna 33 godišnajkinja, ali varate se! Izgledam skroz ok, vesela, uglavnom dotjerana, puna energije, i trenutno TRUDNA.
Re: zaposlena ste mama, da li ići na treće dijete?
Obožavam svoj posao i kilometrima sam daleko od kućanskog tipa.
Litalin post je lijep, no sumnjam da bih ga osobno napisala (iako, tko zna, i čudnije stvari su se dešavale
Imamo jedno dijete, mislim da ćemo dogodine na drugo, a tko zna...za deset godina možda i treće (ovo MM progovara).
Otkad se L rodio, moj svijet se vrti oko njega. NO često ostajem dugo u uredu, često sam doma na laptopu dok se on nabacuje lopticu s tatom, ne sjećam se kad sam zadnji put spavala duže od 6 sati...
Sumnjam da će moje dijete u školu nositi kolače koje je pekla mama (a ne naručila u Piece of Cake) i takve stvari. Možda je to neprikladno napisati na ovom forumu, no osobno ne vjerujem u glumatanje savršene domačice ako to niste (kao ja).
MM je bio na porodijskom, radi skraćeno radno vrijeme, drži sve konce kuće. Bez njega naprosto ne bi funkcionirali.
Ono što bih rekla - ako volite posao, niste spremni na skraćivanje radnog vremena, niste kućanski tip, svaki drugi tjedan ste po par dana na sl. putu...i takva su oba roditelja - onda se jako teško (gotovo nemoguće) organizirati na način koji djeca trebaju.
Re: zaposlena ste mama, da li ići na treće dijete?
Po meni je tu sve rečeno. Kao i kod 1., 2., tako i kod 3., 4., ... djeteta treba biti spreman koje to "obaveze" donosi.
Mislim da je u svim slučajevima roditeljstva uvijek jedan (ponekad i oba) roditeljan treba biti spreman na svojevrsnu "žrtvu posla" u korist roditeljstva. Inače cijela stvar ne može funkcionirati.
U mojem primjeru je to puno lošije plaćen posao, ali s drugim odličnim uvjetima, koji pogoduju roditeljstvu. Radno vrijeme do 15, gablec doma, spojeni vikendi, mogućnost bolovanja,... jako blizu,..., ali zato MM ima posao koji uključuje više novca, ali manje vremena, putovanja,... Njegova "žrtva" je više prekovremenih, ali opet i svakakvo kombiniranje, ako npr. ide na put, onda uvijek nastoji da je barem taj dan doma do 12 s djetetom, da se druže,...
Moram se složiti sa icyoh, zaista je organizacija strašno važna. Na sreću/nesreću MM je dosta kući(radi na ugovor o djelu, po potrebi, što je opet dosta često, pa nam novaca ne nedostaje), bez njega bi sve to bilo nemoguće, jer on dočekuje, ispraća, ide na roditeljske.
S druge strane, nisam ni ja spremna da se odreknem svojih druženja, trenutaka u kozmetičkom, izleta sa firmom i slično, odlaska na fitnes. Ali jednostavno se nađe neki balans, kada pravim kolače, pravimo ih zajedno, ako ću na kafu sa prijateljicama, povedem malca, i slično. Imam priliku, bar ovdje u bosni, vidjeti puno mladih mama, koje imaju pregršt slobodnog vremena, pa opet samo dangube, prave gotovanke, bez imalo energije i želje da osnaže svoj život. I stalno su nešto nezadovoljne, loše su volje i ne smatram ih boljim od sebe, ma kako malo vremena ja provodila sa svojom djecom.
Jer uvijek je u pitanju kvaliteta, zar ne!?
kopka me ova tema već danima, tjednima...
Voljela bih još jedno djete, i moja je želja svakim danom sve jača. I znam da ljubav koju bih djelila svima njima, ne bi bila podjeljena već pomnožena (kako je to jednom netko napisao na ovdje na forumu).
Posao? Nisam mišljenja kao neke od vas koje podrazumjevaju trogodišnji porodiljni. Uz dobru organizaciju, volju i želju - sve se može. Ja jako volim svoj posao. I smatram da ga dobro radim. I ne povodim sa za onim da moraš biti 12 sati na poslu da nekom dokažeš da si sposoban. Ako se znaš organizirati i radiš, i 8 sati je dovoljno. I putujem puno. I nemam pomoć sastrane, nikakvu (osim tete koja mi pegla). I djeca idu u jaslice/vrtić. I putujem skoro sat vremena od kuće , do vrtića pa na posao. I tako u povratku. Gotovo svaki vikend smo na putu - Međimurje (moj rodni kraj), Zagorje (vinograd podno Ivanščice), Slavonija (MMov rodni kraj). MM radi isto tako, putuje puno. Naučili smo kontrolirati svoje dogovore i nikada se ne preklapamo sa obvezama ili nađemo način kako ih razrješiti.
Financija? Vremena nisu sjajna, kredit je još na vratu, ali guramo. Hrane uzgojimo po raznim djelovima Hrvatske 8) , što povrća, voća i mesa, vina isto imamo 8)
Ako moram birati između frizera, kozmetičara i fitnessa, te još jednog osmjeha, zagrljaja i suze - biram ovo drugo. Jer za mene nema bolje terapije od valjanja s djecom, od lovica, od pravljenja blata među gredicama, utjehe nakon udarca.....
Moje mišljenje što se tiče child-friendly okoline .... život i okruženje stvaramo sami, ne stvara okruženje nas. Uvijek i svugdje mogu se naći ljudi s kojima se želiš družiti, koji imaju slične poglede na svijet.
A društvo i tvrtke u kojima radimo isto će morati promjeniti svoj stav. Kada većina nas promjeni svoj i kada ge se budu pridržavali. Znam da ima raznih slučajeva, kako loših tako i dobrih. Ja sam trenutno pozitivan primjer. Imam odgovoran posao i ne može me netko preko noći zamjeniti. Ali ako se bilo što desi i ako moram ranije kući ili biti koji dan kod kuće, uspjevam mobitelom, računalom i na druge načine obaviti ili koordinirati posao, kad djeca legnu ili se zaigraju. Ako ne, svi imaju razumjevanje. Ako treba, uskoči MM. Ako je baš gusto, uskočit će netko - baka doputuje, susjeda ne radi i sl.
ALi svakako treba posložiti u glavi i biti zadovoljan sa svojom odlukom. Kakva god ona bila.
I da znate, krećem u akciju...
10 minuta nakon sto sam rodila prvo dijete znala sam da cu radjati ponovo
10 minuta nakon sto sam rodila drugo dijete znala sam da necu vise, da je meni dvoje djece taman koliko treba
razlika izmedju njih je 2.5 god, tako da smo trudnoce, pelene, dojenje, nocno (ne)spavanje odradili jedno za drugim gotovo bez pauze.
sad su oni 6 i 3.5 godine i ja zaista nemam nikakvu zelju da se vracam u tu pricu. sada kad su veliki, kad se mozemo dogovoriti o svemu i svacemu zaista svi cetvoro uzivamo u zivotu.
I ja uživam ....
Razlika je kod nas još manja. 4 i 2 godine.
Ali mislim da možemo još i više uživati.
Ako ne bude, i ovako nam je lijepo.
Ja sam jedino dugo ocekivano dete svojih roditelja.
Dok su se za mene izborili i dobili me,vec nisu imali vremena imati jos jedno
Otac je uvek puno radio,gradio karijeru,nije nam se posvecivao.
Uvek smo bile mama i ja.Ona mi se u potpunosti posvetila,i dok su moji drugari imali bracu i sestre s kojima su se voleli i svadjali,meni nista nije falilo.
Za svoj posao sam se skolovala 16 godina,i u njemu je jako vazno raditi svakodnevno,marljivo-na sebi.
Dugo nisam imala nikakve potrebe za decom,niti mi je materinski instinkt bio izrazen.
Tudja decica su bila slatka i to je-sve.
Svejedno sam u dubini duse osecala blizinu dana kada ce doci maleno bice koje je pozelelo da mu bas ja budem mama.I da nece biti samo.
Prvo dete sam rodila relativno kasno.Odmah zatim i drugo.
Ta dva malena bica su postala moja najveca radost.
Struka,karijera....sve je izgubilo sjaj u odnosu na sjaj njihovih okica.
Draz uspeha je mizerna u odnosu na pruzene rucice i zagrljaj malenog telasca.To je ispunjenje,spokoj,raj
Dugo sam bila njihova mama,a da vise nisam imala ni svoju mamu
ni tatu.
Imati dve bebe razlicitog uzrasta,bez icije pomoci je veliki posao koji sam odradila sto sam bolje mogla sasvim sama.
Ali....ali....ostao je zal ....kao da mi je bilo nemoguce da ne rodim jos jedno
Dopalo mi se da budem trudna,da imam bebu....i nakon vise od 8 godina ispunila sam sebi zelju i rodila je.Par minuta pre nego je satic otkucao...
Moju princezu.
Pa to je cure,najveca sreca.Kada pomislite da ste najsrecniji,uvek ima vise.Cudo je kako se ta ljubav umnozava,raste.
Cini mi se da i prvo dvoje volim jos vise otkako imam i trece :D
A tek sto braca vole seku,to je neopisivo.Njih troje zajedno,to je ostavstina za buducnost.
U potpunosti uzivam u svakom trenu,iako se ponekad i rasplacem koliko mi bude tesko samoj s njima
Ali,nikakav posao ne moze zameniti blago koje imam kod kuce
KayaR, to je to!
Pogodila si moju misao i potvrdila moju pretpostavku!
I dobro si rekla, oni su naša najveća i najvrijednija ostavština ...
I moj MM je imao takvu pricu,nije bas bio "za" :/
Momci su veliki,imamo mogucnosti,putovacemo,uzivati s njima i jedno u drugom....ko ce sad sve ispocetka,pelene,plakanje,decje bolesti....
I neshvatljivo mu je bilo,otkud meni potreba da imam puno dece kada sam jedinica :? (on je trece dete
Ne znam ni sama...
mozda je moja zelja potencirana cinjenicom da moje primarne porodice vise nema,da vise nisam nicije dete i da sam tako "zalecila"usamljenost koju osecam..
No,nakon premisljanja-da li ili ne...i on je sad svestan da je ovo dobar izbor :D
Iako mu nije lako kada dodje umoran s posla i kada je buka i guzva,godine su ucinile svoje....vidi da su momci vec veliki,sve samostalniji,kako ce za neku godinu ici svojim putem,a kako ce curka biti uz nas :D
I moze li ista bolje "raskraviti" i osloboditi od briga i problema na poslu,nego malena koja kada ga ugleda veselo cici,smeje se,pruza rucice i tako meko i slatko kaze "ta-ta" :D
Andrea Ma
P.S
troje mi se i ne cini kao tako mnogo,nekako-taman
KayaR, lijepo si izrazila svoje osjećaje!
I Litala, AnitaAZ i sve vi druge.
Šteta je da i koji tata ne napiše svoje mišljenje o ovoj temi.
Najbolje je kad svoje odluke donosiš mirna i radosna srca.
I posao i prijatelji i sav svijet neka na trenutak (ne)stane, a tebi neka ostane nepomućena tišina i mir u kojima ćeš doći do spoznaje što želiš.
Odluka temeljena na ljubavi, ne može biti pogrešna.
Stavljam naglasak na ljubav, a ne na surogat-pojmove ili pretpostavke što ona jest.
Volim svu svoju djecu, ma koliko da ih rodim.
Zasada je 2.
Predivno, Kaya.Ja sam jedino dugo ocekivano dete svojih roditelja.
Dok su se za mene izborili i dobili me,vec nisu imali vremena imati jos jedno
Otac je uvek puno radio,gradio karijeru,nije nam se posvecivao.
Uvek smo bile mama i ja.Ona mi se u potpunosti posvetila,i dok su moji drugari imali bracu i sestre s kojima su se voleli i svadjali,meni nista nije falilo.
Za svoj posao sam se skolovala 16 godina,i u njemu je jako vazno raditi svakodnevno,marljivo-na sebi.
Dugo nisam imala nikakve potrebe za decom,niti mi je materinski instinkt bio izrazen.
Tudja decica su bila slatka i to je-sve.
Svejedno sam u dubini duse osecala blizinu dana kada ce doci maleno bice koje je pozelelo da mu bas ja budem mama.I da nece biti samo.
Prvo dete sam rodila relativno kasno.Odmah zatim i drugo.
Ta dva malena bica su postala moja najveca radost.
Struka,karijera....sve je izgubilo sjaj u odnosu na sjaj njihovih okica.
Draz uspeha je mizerna u odnosu na pruzene rucice i zagrljaj malenog telasca.To je ispunjenje,spokoj,raj
Dugo sam bila njihova mama,a da vise nisam imala ni svoju mamu
ni tatu.
Imati dve bebe razlicitog uzrasta,bez icije pomoci je veliki posao koji sam odradila sto sam bolje mogla sasvim sama.
Ali....ali....ostao je zal ....kao da mi je bilo nemoguce da ne rodim jos jedno
Dopalo mi se da budem trudna,da imam bebu....i nakon vise od 8 godina ispunila sam sebi zelju i rodila je.Par minuta pre nego je satic otkucao...
Moju princezu.
Pa to je cure,najveca sreca.Kada pomislite da ste najsrecniji,uvek ima vise.Cudo je kako se ta ljubav umnozava,raste.
Cini mi se da i prvo dvoje volim jos vise otkako imam i trece :D
A tek sto braca vole seku,to je neopisivo.Njih troje zajedno,to je ostavstina za buducnost.
U potpunosti uzivam u svakom trenu,iako se ponekad i rasplacem koliko mi bude tesko samoj s njima
Ali,nikakav posao ne moze zameniti blago koje imam kod kuce
Vishnja
Potpisujem Vishnju,
kaya zaista divno rečeno, možda je zaista jedan od razloga to što ni ja više nemam primarnu porodicu kao što si rekla(ja ipak imam brata i sestru, tako da opet nisam sama), ne znam, ali znam da je želja za troje djece tinjala u meni dugo, i evo sad je upravo ostvarujemo.
Svima želim sreću što god da odluče!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom