agresija kod djece

[Sanja]

U zadnje vrijeme mi se relativno često događaju slične situacije, pa me zanima jeste li i vi primijetile nešto slično.

Moja Fiona je jedno divno AP dijete koje je od rođenja nadalje dobivalo puno roditeljske pažnje, maženja, zajedničkog spavanja, dojenja na zahtjev i tako dalje da ne nabrajam. To ju je (uz valjda i karakterne predispozicije - teško je reći što je bitnije) učinilo vrlo otvorenom curicom koja bez problema prilazi drugoj djeci i to u pravilu sa smiješkom.

Ne otima im igračke nego im, dapače, nudi ono što ima u ruci, krene ih milovati, jako je nježna, iskreno se veseli klincima, a jednog malog je nasred ulice čvrsto zagrlila i poljubila a da se nije ni uspio snaći, itd.

Kad gledam reakcije djece, dosta često (na sreću, ne uvijek, ali ipak često) vidim da su klinci u prvi tren zbunjeni njezinim otvorenim pristupom, ili ju čudno pogledaju ili joj se nasmiješe, ali već iduća reakcija je neka agresija: recimo, pokušaju joj oteti ono što ima u ruci ili je čak gurnuti, lupiti i slično. Doslovce iz čistog mira. (Samo još želim naglasiti da ovdje ne mislim na uobičajeno dječje gurkanje i sl.)

To su uglavnom dječica čiji roditelji razgovaraju na klupici ili si nešto čitaju, pa kad klinci naprave glupost oni im se konačno obrate - za mene je takvo ponašanje tipično traženje roditeljske pažnje, tj. mislim da su djeca dovedena do tog stadija da im je draže da se roditelji izderu na njih pa da dobiju bilo kakvu pažnju, nego da ih skroz ignoriraju.

Još se nikad nije dogodilo nešto negativno s djecom čiji su roditelji bili aktivno uključeni u njihovo igranje.

Baš prekjučer smo bili ispred dječjeg muzeja, gdje uglavnom ima puno djece i uvijek ima nekih zgodnih instalacija po kojima se djeca pentraju i slično. Uglavnom, Fiona se lijepo "igrala" s nekoliko malo starije djece, kadli je došla jedna curica otprilike njezine dobi. Fiona joj se jako razveselila i krenula je prema njoj, da bi joj mala otela iz ruke nekakav papir koji je Fiona pobožno držala i zatim je lupila posred face! :shock:

Na sreću, udarac nije bio jak i Fiona zapravo i nije skužila što se dogodilo, a ja sam ju primila za ruku i odvela malo dalje. Problem je bio u tome što je Fiona stalno gledala tu curicu i htjela ići u njezinom smjeru, a ja sam je "usmjeravala" u suprotnom. Njezini roditelji su žlabrali dvadeset metara dalje i tek kasnije je njezin tata došao vidjeti što mu mala radi.

Sad me zanima da li se i vama događaju takve stvari i koliko često. Ja bih rekla da otprilike jedno od desetero djece u parkiću ima problem u ponašanju.

I kako uopće reagirati? Ne želim učiti Fionu da postane sumnjičavija (a i kako da je to učim? :? ) niti je želim učiti da vraća istom mjerom, a s druge strane mi je glupo da ju naviknem da se uvijek u životu treba micati agresivcima, jer se bojim da će kasnije u vrtiću i školi s takvim stavom postati laka meta. I kako joj uopće, s njezinih 15 mjeseci objasniti da ju je neka curica ili dečko lupio iz čistog mira?

Uh, puna sam pitanja, ali baš u zadnje vrijeme dosta razmišljam o tome.

[Arijana]

U zadnje vrijeme mi se relativno često događaju slične situacije, pa me zanima jeste li i vi primijetile nešto slično.

Moja Fiona je jedno divno AP dijete koje je od rođenja nadalje dobivalo puno roditeljske pažnje, maženja, zajedničkog spavanja, dojenja na zahtjev i tako dalje da ne nabrajam. To ju je (uz valjda i karakterne predispozicije - teško je reći što je bitnije) učinilo vrlo otvorenom curicom koja bez problema prilazi drugoj djeci i to u pravilu sa smiješkom.

Ne otima im igračke nego im, dapače, nudi ono što ima u ruci, krene ih milovati, jako je nježna, iskreno se veseli klincima, a jednog malog je nasred ulice čvrsto zagrlila i poljubila a da se nije ni uspio snaći, itd.

Kad gledam reakcije djece, dosta često (na sreću, ne uvijek, ali ipak često) vidim da su klinci u prvi tren zbunjeni njezinim otvorenim pristupom, ili ju čudno pogledaju ili joj se nasmiješe, ali već iduća reakcija je neka agresija: recimo, pokušaju joj oteti ono što ima u ruci ili je čak gurnuti, lupiti i slično. Doslovce iz čistog mira. (Samo još želim naglasiti da ovdje ne mislim na uobičajeno dječje gurkanje i sl.)

To su uglavnom dječica čiji roditelji razgovaraju na klupici ili si nešto čitaju, pa kad klinci naprave glupost oni im se konačno obrate - za mene je takvo ponašanje tipično traženje roditeljske pažnje, tj. mislim da su djeca dovedena do tog stadija da im je draže da se roditelji izderu na njih pa da dobiju bilo kakvu pažnju, nego da ih skroz ignoriraju.

Još se nikad nije dogodilo nešto negativno s djecom čiji su roditelji bili aktivno uključeni u njihovo igranje.

Baš prekjučer smo bili ispred dječjeg muzeja, gdje uglavnom ima puno djece i uvijek ima nekih zgodnih instalacija po kojima se djeca pentraju i slično. Uglavnom, Fiona se lijepo "igrala" s nekoliko malo starije djece, kadli je došla jedna curica otprilike njezine dobi. Fiona joj se jako razveselila i krenula je prema njoj, da bi joj mala otela iz ruke nekakav papir koji je Fiona pobožno držala i zatim je lupila posred face! :shock:

Na sreću, udarac nije bio jak i Fiona zapravo i nije skužila što se dogodilo, a ja sam ju primila za ruku i odvela malo dalje. Problem je bio u tome što je Fiona stalno gledala tu curicu i htjela ići u njezinom smjeru, a ja sam je "usmjeravala" u suprotnom. Njezini roditelji su žlabrali dvadeset metara dalje i tek kasnije je njezin tata došao vidjeti što mu mala radi.

Sad me zanima da li se i vama događaju takve stvari i koliko često. Ja bih rekla da otprilike jedno od desetero djece u parkiću ima problem u ponašanju.

I kako uopće reagirati? Ne želim učiti Fionu da postane sumnjičavija (a i kako da je to učim? :? ) niti je želim učiti da vraća istom mjerom, a s druge strane mi je glupo da ju naviknem da se uvijek u životu treba micati agresivcima, jer se bojim da će kasnije u vrtiću i školi s takvim stavom postati laka meta. I kako joj uopće, s njezinih 15 mjeseci objasniti da ju je neka curica ili dečko lupio iz čistog mira?

Uh, puna sam pitanja, ali baš u zadnje vrijeme dosta razmišljam o tome.

Dok sam čitala post več sam htjela krenuti sa savjetima tipa zašto joj nisi rekla da uzme svoj papirić nazad, da ne treba popuštati pred nasilnicima itd..., a onda sam pročitala da ona ima 15 mjeseci i još je premala.
Moja curica je isto kao i tvoja jako otvorena, društvena, dobronamjerna, uvijek djeci prilazi prva. Djeca večinom reagiraju oduševljeno njenim pristupom pa se čak i ona sramežljivija otvore u njenom društvu, neka djeca se jednostavno zbune , a ima i one, hvala Bogu manje, koja reagiraju odbijanjem i agresijom, što mi posebno slama srce, ali život je takav i uvijek će biti ovakvih i onakvih ljudi, pa tako i djece i to mora naučiti nažalost na svojoj koži.
Ne trebaš učiti svoje dijete da bude sumljičavo, ali isto tako nije dobro govoriti da su svi ljudi divni i krasni jer može doživjeti jedino razočarenja. Mojoj curi su sad 3,5 godine i na jesen kreće u vrtić. Otprilike sam joj objasnila što je čeka tamo tj. da će biti divne djece s kojima će se moći igrati i kako će tamo naći i prijatelje, ali da ima i djece koja su kao - onda sam joj nabrojila par njenih poznanika koji nisu tako dobrodušni- i da se s takvom djecom ne treba igrati ako ne želi, a ako joj prave probleme da razgovara s njima, a ako nemože nek se obrati teti.
Što se tiče vračanja istom mjerom, idem od svog primjera. Ja sam bila dijete koje se nije moglo tući u školi, odnosno moglo ali prvi i zadnji put. Nikad nisam nekoga udarila prva, ali sam udarce uzvračala, zato su se djeca i izbjegavala kačiti sa mnom. Koliko je to dobro učiti dijete ne znam, ali mislim da je meni u školi bilo super za razliku od onih koji su bili toliki dobrice koje se nisu znale izboriti za svoje mjesto, mislim da je njima škola bila agonija. Moja cura je inače strašno temperamentna i što ide starija to se više zna izboriti za svoja prava, riječima mislim, tako da se nadam da za nju neće biti problema u životu.

[Fortuna]

U zadnje vrijeme mi se relativno često događaju slične situacije, pa me zanima jeste li i vi primijetile nešto slično.

Moja Fiona je jedno divno AP dijete koje je od rođenja nadalje dobivalo puno roditeljske pažnje, maženja, zajedničkog spavanja, dojenja na zahtjev i tako dalje da ne nabrajam. To ju je (uz valjda i karakterne predispozicije - teško je reći što je bitnije) učinilo vrlo otvorenom curicom koja bez problema prilazi drugoj djeci i to u pravilu sa smiješkom.

Ne otima im igračke nego im, dapače, nudi ono što ima u ruci, krene ih milovati, jako je nježna, iskreno se veseli klincima, a jednog malog je nasred ulice čvrsto zagrlila i poljubila a da se nije ni uspio snaći, itd.

Kad gledam reakcije djece, dosta često (na sreću, ne uvijek, ali ipak često) vidim da su klinci u prvi tren zbunjeni njezinim otvorenim pristupom, ili ju čudno pogledaju ili joj se nasmiješe, ali već iduća reakcija je neka agresija: recimo, pokušaju joj oteti ono što ima u ruci ili je čak gurnuti, lupiti i slično. Doslovce iz čistog mira. (Samo još želim naglasiti da ovdje ne mislim na uobičajeno dječje gurkanje i sl.)

To su uglavnom dječica čiji roditelji razgovaraju na klupici ili si nešto čitaju, pa kad klinci naprave glupost oni im se konačno obrate - za mene je takvo ponašanje tipično traženje roditeljske pažnje, tj. mislim da su djeca dovedena do tog stadija da im je draže da se roditelji izderu na njih pa da dobiju bilo kakvu pažnju, nego da ih skroz ignoriraju.

Još se nikad nije dogodilo nešto negativno s djecom čiji su roditelji bili aktivno uključeni u njihovo igranje.

Baš prekjučer smo bili ispred dječjeg muzeja, gdje uglavnom ima puno djece i uvijek ima nekih zgodnih instalacija po kojima se djeca pentraju i slično. Uglavnom, Fiona se lijepo "igrala" s nekoliko malo starije djece, kadli je došla jedna curica otprilike njezine dobi. Fiona joj se jako razveselila i krenula je prema njoj, da bi joj mala otela iz ruke nekakav papir koji je Fiona pobožno držala i zatim je lupila posred face! :shock:

Na sreću, udarac nije bio jak i Fiona zapravo i nije skužila što se dogodilo, a ja sam ju primila za ruku i odvela malo dalje. Problem je bio u tome što je Fiona stalno gledala tu curicu i htjela ići u njezinom smjeru, a ja sam je "usmjeravala" u suprotnom. Njezini roditelji su žlabrali dvadeset metara dalje i tek kasnije je njezin tata došao vidjeti što mu mala radi.

Sad me zanima da li se i vama događaju takve stvari i koliko često. Ja bih rekla da otprilike jedno od desetero djece u parkiću ima problem u ponašanju.

I kako uopće reagirati? Ne želim učiti Fionu da postane sumnjičavija (a i kako da je to učim? :? ) niti je želim učiti da vraća istom mjerom, a s druge strane mi je glupo da ju naviknem da se uvijek u životu treba micati agresivcima, jer se bojim da će kasnije u vrtiću i školi s takvim stavom postati laka meta. I kako joj uopće, s njezinih 15 mjeseci objasniti da ju je neka curica ili dečko lupio iz čistog mira?

Uh, puna sam pitanja, ali baš u zadnje vrijeme dosta razmišljam o tome.

sanjo opisala si skroz adriana. on je i sa 23 miseca isti ko fiona, svakoga grli i ljubi, daje svoje igracke i ja najcesce kazem da je prepun ljubavi za svih.
on se ne zna tuci i otimati jer se nije treba boriti do sada a isto tako bude skroz zbunjen kad vidi da netko neko drugo dite maltretira.
prije neki dan je jedno starije dite adrianovom vrsnjaku sa kojim se lipo igrao u pjesku stalno prilazio i skidao kapu pa je bacao a adrian je bio sav u cudu i stalno odlazio i davao tom malom kapicu i usput ga jos i tjesio zagrljajem ( mama tog starijeg djeteta nije ni obracala paznju na njega)
isto tako jako je druzeljubiv i sve zeli diliti.
ono sta mi je najteze je sta mu moram govoriti da ne grli nepoznatu djecu jer bas kao sta si opisala neka djeca budu sva u cudu, neka ga guraju a primjetila sam da neki roditelji jednostavno ne zele da im neko nepoznato dite pomazi njihovo ili zagrli.

imam osjecaj da mu svaki put kad kazem da ne treba tu curicu ili djecaka zagrliti ili poljubiti svaki put mu otkidam iz duse komadic onog najiskrenijeg iz njega i ucim ga da ne smije biti prepun ljubavi i to mi jako jako tesko pada.

nemam ti neki savjet osim da joj nastavis objasnjavati da nije njena krivica ako je netko udari ( i natirat to drugo dite da se izvine)

najveci problem koji mi je bio kod upisa u vrtic je taj sta me strah da mi pocme dolaziti doma pun modrica i oziljaka ( a ja stvarno ne znam dali bi to mogla trpiti ) ili jos gore tj da on postane nasilan.
ja cu tete u vrticu vec unaprid obavjestiti da se on ne zna tuci i da se jako voli maziti pa ako primjete da ga neko maltretira od druge djece nek odma reagiraju.
eto.. nisam bas nesto pomogla ali sam u tvom mopisu fione skroz prepoznala adriana

[NatasaM...]

Ista stvar je bila i kod nas.

Nakon puno razocaranja naucila je prvo bjezati od druge djece (negdje s 2 godine), a onda je postala oprezna (s 3 godine) i prilazi djetetu samo ako primijeti da je miroljubivo.

U 9. mjesec krece u vrtic i pomalo je pripremam, ali se jako bojim sto ce biti.

[saška]

Moja Fiona je jedno divno AP dijete koje je od rođenja nadalje dobivalo puno roditeljske pažnje, maženja, zajedničkog spavanja, dojenja na zahtjev i tako dalje da ne nabrajam. To ju je (uz valjda i karakterne predispozicije - teško je reći što je bitnije) ...

Moj je Mislav isto jedno divno AP dijete kojem sve ovo što ti nabrajaš tkđ. nije nedostajalo. Ali on i ugrize i udari drugo dijete i nije li-la dijete nego je prilično rabijatan (pravi škorpion sa onim marsovskim sjajem u očima). Vidite, čak i "tvorac" AP Sears govori o griženju, udaranju, otimanju igračaka i sl. kao o normalnim razvojnim fazama (čak i AP djeteta) (vidi Discipline book i druge). Toliko o tome iako sam još nešto napisala pa sam izbrisala.
I nemojte se bojati da će vam djeca u vrtiću ili gledajući drugu djecu postati nasilnici. Mene to (iako sam po vašim definicijama majka jednog nasilnika) zaista ne brine. Ja sam naime uvjerena da će naše dijete usvojiti s vremenom one načine ponašanja kakva preferirmo u našoj obitelji i s obzirom na to kada bude u mogućnosti sagledati i zaista shvatiti posljedice svojih postupaka sigurna sam da se neće "nasilno" ponašati.
I malo mi je bez veze to "agresivna" djeca. Pa neku djecu vidite prvi i zadnji put u tom parku. Možda je djete bolesno, možda je gladno, neispavano, a možda mu je to normalno ponašanje, ali okarakterizirati jedno dijete na osnovu jednog njegovog čina čini mi se malo pretenciozno.

[Sanja]

Gle, saška, meni je žao što si se ti našla prozvana i sasvim mi je svejedno poznajem li to dijete ili ne i ponaša li se tako uvijek ili samo u toj jednoj jedinoj situaciji. Za mene je to u tom trenu agresija i boli me briga da li je klinac kod kuće mali anđeo ili monstrum kojem je normalno mlatiti i gristi drugu djecu,svejedno mi je što je po horoskopu i radi li se o fazi, životnom stavu ili pojedinačnom incidentu. Ja nisam mama takvog djeteta i neću brinuti o njegovoj dijagnozi niti o liječenju.

Mene zanima što konkretno učiniti da zaštitim svoje dijete i kako da ju naučim da se postavi. U toj konkretnoj situaciji.

Dakle, ako mi želiš pomoći (a vjerujem da želiš, jer si se valjda zbog toga javila na topic), reci mi što bi konrektno mama djeteta kojeg je tvoj sinčić lupio ili ugrizao u parku trebala reći/kako prići/što učiniti tvom djetetu (i/ili tebi).

[saška]

Dakle, ako mi želiš pomoći (a vjerujem da želiš, jer si se valjda zbog toga javila na topic), reci mi što bi konrektno mama djeteta kojeg je tvoj sinčić lupio ili ugrizao u parku trebala reći/kako prići/što učiniti tvom djetetu (i/ili tebi).

Moj je sin dakle ukupno dva puta nekoga ugrizao. Prvi puta zaista jako jednog dječaka za obraz iz čista mira. Dakle bez tuče, otimanja... Mama mi nije rekla ništa jer sam se rasplakala, a i Mislav kada je vidio da ja plačem. Bila sam vidno šokirana (to se nikada prije nije dogodilo), a obje smo bile na metar od djece (i poznajemo se sa igrališta). Drugi sam ga put, kao i stalno od tada pratila u stopu pa je jednu curicu uspio (nakon što ju je podragao) gricnuti za ruku. Njena mama to nije doživjela tragično (i nju poznajem), a ja sam upozorila čim sam došla na igralište nju i još jednu poznanicu čije je djete bilo s nama da je Mislav prije koji dan ugrizao Vedrana.
Malo ću oduljiti, ali kad sam se već upekljala...
Meni je to kao AP mami i miroljubivom stvorenju zaista teško palo. Do sada ja sam bila ta koja je nosila svoje uplakano djete jer je na njega neko nasrnuo, vrisnio i sl. Zaista sam se upitala gdje sam pogrješila. Malo temeljitijom analizom i nešto uz pomoć literature došla sam do zaključka da on ne grize djecu koja mu "stanu na žulj" nego onu koja su mu simpatična?! Zadnji put kada je pokušao nekog ugristi bila sam spremna. Dakle prilazak, pokušaj komunikacije između tako male djece i kada se nisu sporazumjeli (nakon par "riječi" i dodira) osjetila sam da će sada pokušati ostvariti komunikaciiju zubima i bila sam brža. Sada sam dakle spremna, ali to nas vraća na početak priče - šta to sve briga onu prvu mamu kojoj je sin pretrpio bol?
Mislim da reakciju uvjetuje i reakcija druge mame, npr. ako netko gurne Mislava i on padne, a mama se ustane i djete pogleda u oči kaže to nije ljepo, bla, bla, ponudi alternativu takom ponašanju, onda ja nemam što reći njenom djetetu ili njoj. Ako mama to ne učini ja to kažem. Nitko mi to nije zamjerio. U nekim situacijama pustim da djeca riješe stvari sama. Nekada ne vrijedi ragirati.
Ja ga neću učiti da nekada može vratiti, učim ga da bude samopouzdan i da ima vjere u nas kao roditelje i da zna reći ne. Mislim da je to dovoljno. Ako mu uspijem usaditi one vrijednosti koje želim mislim da će on sam biti u stanju procijeniti kada ZAISTA mora vratiti, a kada se jednostavno treba postaviti. AP djeca su po mom mišljenju u manjoj opasnosti da budu "lake mete" jer tu smo mi da im objasnimo, razgovaramo i da ih volimo. I tu su u znatnoj prednosti jer na žalost mnoga su djeca daleko od AP djece.

[Sanja]

saška, hvala na odgovoru.

Ako još jednom pročitaš svoj prvi post, vidjet ćeš da ti uopće ne spadaš u grupu roditelja o kojima sam pričala. Naime, mi smo uglavnom imali "probleme" (stvarno pod navodnicima, jer se nikad nije dogodilo ništa strašno, no voljela bih se pripremiti za svaki slučaj) s djecom čiji roditelji su bili dalje, razgovarali ili čitali, uglavnom ne obraćajući pažnju na svoju djecu.

Naravno, da se nešto ružno dogodi s djetetom čija mama/tata/teta čuvalica/baka/svejedno je prisutna i koja ga odmah primi za ruku i objasni mu da se tako ne smije ponašati, ne bih rekla ni riječ, jer to smatram pravilnom reakcijom i u tom slučaju ne bih brinula o drugom djetetu, nego samo o svome.

Međutim, meni je nepoznanica kako reagirati na dijete kad njegovi roditelji nisu aktivno involvirani u igru i kad se ne obaziru na djetetovo ponašanje. Ne znam koja su mi prava, smijem li takvom djetetu reći da mu ponašanje nije u redu ili je to stvar roditeljskog odgoja u kojeg se ne smijem miješati? Također me zanima da li je dobra reakcija odvesti dijete drugdje i dobiva li time poruku da se miče jačem i agresivnijem (pa da možda i samo mora postati takvo) ili ga ostaviti da se igra na istom mjestu, uz "razgovor" s problematičnim djetetom?

[Sanja]

Također me zanima da li je dobra reakcija odvesti dijete drugdje

Ovdje sam mislila na svoje dijete, malo sam nejasno napisala.

[MalaSirena]

Kajaznam, ako smo bili u situaciji da nam se dogodilo i da majka tog djeteta trenutno nije bila tu, ja bih rekla djetetu da se to ne radi i da je to ružno (a desilo nam se kad je pol godine stariji i duplo teži klinac otimao Tanu autiće) te sam ih probala usmjeriti na zajedničku igru i dijeljenje igračaka (sad smo u fazi svojatanja).
Najtužnije mi je kad zbog toga kaj je njihovo dijete agresivno roditelji primijenjuju batine kao odgojnu metodu i makar mi bude bed ako se neko okomi na moje dijete (dobro, nismo imali situaciju da bi netko bacio pik na mališu, više su bili izolirani incidentići), bude mi skoro još veći bed ako zbog toga dijete dobije batine...

[Sanja]

Joj, Sirena, to je i meni bed!

Stvarno mislim da nijedno dijete nije zaslužilo batine, nema toga što dijete može učiniti, a da ga je potrebno lupiti.

[saška]

Sanja znam da se ono prvo nije odnosilo na mene, ali ovo mi je tako aktualno i tako mi je teško palo da neko pomisli da je i moje djete agresivac, ono pogodila si temom gdje me boli pa...
Ja mislim da ako niko ne reagira na neprihvatljvo ponašanje djeteta, da ja imam pravo reagirati ako je moje djete ugroženo. Mislim da je u redu da moje djete čuje da sam ja ili neko drugi rekla tome djetetu da nije u redu tući se /naguravati... Nije dobro da dijete ima osjećaj da se nekome mora ukloniti, ako vidim da igra nikako neće ići predložim nešto zabavno da odemo (kod nas uvijek pali hoćeš da te nosim naglavačke ) po sistemu pametniji popušta.
Zanimljivo mi je nešto što se događa na našem igralištu. Tu je naime jedan dječak ful bezobrazan, agresivan, totalno divlji, ali ga roditelji ugl. toleriraju i nekako se svi pokroviteljski ponašaju prema njemu. Mama mu je da ne pričam, socijalna služba ih drži na promatranju. Hoću reći da eto postoje i iznimke, valjda svi roditelji instinktivno tom djetetu daju prije podršku nego pogrdu, jer toga ima dosta i bez nas.

[Sanja]

saška, točno si pogodila što me muči - roditelji koji ne samo da ne brinu o dječjem ponašanju, već i potiču neprihvatljive oblike, tipa "nek se nauči izboriti za sebe" ili "trebat će mu kad naraste" ili, u najgorem obliku, "bolje da on(a) tuče druge, nego drugi njega/nju". :shock:

Naravno da takvi roditelji, ako uopće reagiraju na "nestašluke" svoje djece (ima i roditelja koji su ponosni kad su im djeca "neposlušna" i kojima je to "šarmantno" ili pak misle da reakcijom "guše dječju slobodu"), u takvom ponašanju ne vide ništa loše, pa me strah kako bi reagirali kad bi im netko drugi počeo "dovoditi djecu u red" (ovo je uvjetno rečeno, jer mi pametnija fraza ne pada na pamet).

Ovo što si napisala

Ja mislim da ako niko ne reagira na neprihvatljvo ponašanje djeteta, da ja imam pravo reagirati ako je moje djete ugroženo. Mislim da je u redu da moje djete čuje da sam ja ili neko drugi rekla tome djetetu da nije u redu tući se /naguravati... Nije dobro da dijete ima osjećaj da se nekome mora ukloniti, ako vidim da igra nikako neće ići predložim nešto zabavno da odemo (kod nas uvijek pali hoćeš da te nosim naglavačke ) po sistemu pametniji popušta.

mi se jako sviđa.

[Arijana]

potiču neprihvatljive oblike, tipa "nek se nauči izboriti za sebe"

Što je neprihvatljivo tu? Djeca se moraju naučiti izboriti za sebe inače ne mogu biti sretna. Ako se dijete nauči u životu što je dobro, a što loše i ako mu se odgojem usadi osjećaj samopouzdanja, dijete će znati kako ostvarit svoja prava i na koji način.
Ma Sanja, ja pretpostavljam da si ti pod "nek se nauči izboriti za sebe" vjerovatno mislila na djecu koja agresijom traže što ih pripada i ne pripada, a ako nisi onda sam morala reagirat.

[NatasaM...]

Ima mama s kojima se druzim, a njihova djeca maltretiraju moje (ima ih i na ovom forumu ). To su mame koje REAGIRAJU kad se nesto dogodi. Ne druzim se s onima koje ne reagiraju.

Sad mi je nezamislivo, ali se moze dogoditi da i moja dobrica postane agresivna. Vec sad znam da cu biti mama koja odmah skace, objasnjava, ...

[nana]

Moja Tara nije agresivno dijete, ali što u stvari znači biti agresivno? Ona ne reagira lupanjem, čupanjem, griženjem ali ima situacija kada zna biti ljuta. E, ja sam od onih roditelja koji uvijek reagira, i smatram da se sve razgovorom i objašnjenjem moze riješiti. U našem parku je nedavno bio vrlo ružan incident, djete čija je majka ispijala kavu je sa nekakvim drvenim štapom lupilo drugo dijte, čija je majka odmah skočila i po guzi nalupala dečkića koji je to napravio . Hellou...............nisam mogla vjerovati da se to događa, onda je uletio tata tog dečka sav uzrujan i rekao toj mami da nitko njegovo dijete neće tući zbog nikakvog razloga,.naravno izbila je lagana svađa oko toga. Smatram da uvijek mogu reagirati prema drugom djetetu lijepom rječju, objašnjenjem, ali da bi lupila tuđe dijete, to nikada jel ne lupam niti svoje, a da mi netko iz parka lupi dijete neznam što bi napravila.................

[Arijana]

Strašno! Moja cura se nedavno igrala na pijesku na plaži i prišla jednoj maloj s nekih 13-14 mj. Curica je uzela šaku najsitnijeg pijeska i kad je moja pogledala onako umiljato, raširenih očiju, ova je zasula direkt u oči. Naravno da mi nije palo napamet uopće reagirat na postupke tako malog djeteta, pogotovo što sam se uzvrtila oko moje cure koja je vrištala iz petnih žila. Ali očekivala sam reakciju od njene majke, koja je onako ležerno naslonjena na zidić, ispuhujući dim cigarete pitala " A što je bilo, pogodila je pijeskom, ha" :shock: . U tom trenutku mi je došlo da tu glupaču pogodim kamenom u glavu , ali sam se suzdržala i rekla onako cinično "Da, jest, ali nemoj te se vi zbog toga previše uzrujavat". Ne moram ni govorit da smo nakon toga išli na hitnu i da su joj jedva povadili milijun sitnih kamenčića.
Ja znam da to dijete nije to učinilo iz zlobe, ni agresije, ni..., jer je premalo, ali mama mu je mogla pokazat svojom reakcijom da to nije dopustivo ponašanje. Moja cura je s 9 mjeseci znala da ne smije bacati kamenčiće na plaži na druge ljude. Naravno da nije mogla razumijet što joj govorim, ali je po mom izrazu lica, gestikulaciji itd.. mogla shvatit da radi nešto što se ne smije.

[MajaMajica]

Smatram da uvijek mogu reagirati prema drugom djetetu lijepom rječju, objašnjenjem, ali da bi lupila tuđe dijete, to nikada jel ne lupam niti svoje, a da mi netko iz parka lupi dijete neznam što bi napravila.................

E pa nana vjeruj mi da bi i ja nju lupila!!!

[nana]

Sjetih se još nečega kada smo već kod te teme.........ja često znam pustiti Taru i drugo dijete da se sami dogovore oko nekakve igračke u parku, oko ljuljačke i tako da vidim kako će to sami riješiti i najčešće se djeca stvarno sami dogovore. Međutim isto tako sam znala kada vidim da drugi roditelj ne reagira reći Tari da pusti to dijete prvo na ljuljačku jel dijete divlja, baca se po podu, ili je zamolim da malo posudi svoju lutku nekome jel taj netko jako plače i baš hoće Tarinu bebu, a onda sam si malo promislila i došla do zaključka pa zašto ja radi mira u parku uvijek svoje dijete molim da napravi nešto da bi ovo drugo bilo mirno, a k tome roditelji dotične djece uopće ne rade ništa da bi objasnili svom djetetu i da bi ga smirili.

[Arijana]

dijete divlja, baca se po podu, ili je zamolim da malo posudi svoju lutku nekome jel taj netko jako plače i baš hoće Tarinu bebu,

Tako podsvjesno šalješ djetetu poruku da je bolje divljat i vrištat i plakat i da se tako lakše ostvare ciljevi, a ako je dobro kao tvoje da mora popuštat ovakvom ponašanju i onda se djete nađe zbunjeno.

[Sanja]

Ma Sanja, ja pretpostavljam da si ti pod "nek se nauči izboriti za sebe" vjerovatno mislila na djecu koja agresijom traže što ih pripada i ne pripada.

Da, na njih sam mislila.

Pročitala sam topic do kraja i ovo što vam se dogodilo s pijeskom je prestrašno! Evo, o takvim roditeljima pričam, kužiš?

[snorki]

Sta kada se desi da vam neko dijete, vase dijete namlati?
da li biste voljeli da vas malac uzvrati, ili da se povuce?

[Sanja]

Snorki, odlično pitanje.

Ne znam što je bolje. Ja sam se uvijek povlačila, jer su me tako učili, pa i u odraslim godinama znam izvući kraći kraj zbog povlačenja pred agresivcima i bezobraznicima. :/

[maria71]

mene su učili da se povučem

no sad sam evoluirala i ne povlačim se............


kad me netko napadne,uzvratim iz svih oružja

i sve 5

npr. kolegica htjela na meni liječiti svoje komplekse- tipični mobbing

pa sam joj ja sve u facu rekla i sad me zaobilazi u širokom luku

[Arijana]

Snorki, mislim da sve to ovisi o tome zašto ga je neko dijete namlatilo, kojim intezitetom, koliko dijete ima godina itd... Mislim da dijete do 3 godine i ne zna uzvratit nego se rasplakat, pogotovo ako mu je udaranje nešto strano. Ja sam kao dijete na osnovu gore navedenih kriterija donosila odluke da li uzvratit ili ne. Uglavnom kad bih ja bila u pravu uvijek bi uzvratila i nakon toga imala manje problema s bezrazložno agresivnom djecom. Također želim napomenuti da me nitko tome nije učio ni poticao, jedino što su me učili je da moram kao prvo voljet i poštovat sebe, ne dozvolit da me netko gnjavi, a tučnjavu izbjegavat i nedajbože započet prva. Uopće nisam bila agresivno dijete, ali kad bi me netko udario, jaoh si ga njemu..
Ti si pitala što bismo voljeli da dijete učini, e pa neznam samo znam da bi voljela da ima onu istu dozu samopouzdanja kao ja i da "skine s vrata" takvo dijete, pa bilo to riječima ili šak..., pardon, djelima.

[snorki]

Mislila sam na malo starije dijete.
Ja isto nikad nisam znala uzvratit i to mi nedostaje. Nisam bila kmeka koja se drzi mami za suknju, ali sam znala krokodilske suze isplakat. I ne samo u djetinstvu, nego i sad.
Zato bih voljela da moja djeca znaju uzvratit udarac.
A uvijek ce nalijetati na agresivnu djecu, a poslije ljude.

Marija;
Imala sam slican slucaj kao ti, ali nisam uzvratila istom mjerom. I dan danas se kajem sto to nisam uradila. da jesam, ne bih vise razmisljala o toj neugodnoj osobi koju vec godinama nisam vidjela (hvala Bogu)!

[saška]

Mene su opet učili u djetinjstvu da se nikada ne povlačim. Od šeste do šesnaeste godine sam trenirala borilačke sportove. Vrlo rijetko, ali sam ih nekoliko puta i primjenila. Unatoč tome što se nisam povlačila u pubertetu sam bila izrazito emocionalno nestabilna, u smislu da mislim da nisam bila "jača" od onih koji su se "povlačili". Sada kada sam starija i pametnija ( ) vježbam jogu i nekada se povučem, a nekada ne. Moj je moto da na druge (na primitivce, a takvi su ti koji bez razloga napadaju druge) neču trošiti svoju energiju pa po tome ravnam svoje reakcije. Agresivne i ine osobe ionako traže žrtve da im mogu sisati energiju, a najgore što im možete napraviti je da na njih ne mislite. Neku konstruktivniju, a možda glasniju razmjenu mišljenja u nekim trenutcima smatram čak i korisnom.

[nada]

dijete divlja, baca se po podu, ili je zamolim da malo posudi svoju lutku nekome jel taj netko jako plače i baš hoće Tarinu bebu,

Tako podsvjesno šalješ djetetu poruku da je bolje divljat i vrištat i plakat i da se tako lakše ostvare ciljevi, a ako je dobro kao tvoje da mora popuštat ovakvom ponašanju i onda se djete nađe zbunjeno.

ja se ne bih složila s ovim što je arijana napisala.
mislim baš obrnuto, tj. da naninim postupkom oba djeteta dobivaju poruku da je takvo ponašanje poželjno i prihvatljivo (npr. da je lijepo ustupiti mjesto na ljuljački, da je lijepo podijeliti svoje igračke s drugom djecom itd.)

[Arijana]

oba djeteta dobivaju poruku da je takvo ponašanje poželjno i prihvatljivo (npr. da je lijepo ustupiti mjesto na ljuljački, da je lijepo podijeliti svoje igračke s drugom djecom itd.)

Nada kako oboje djece dobiva istu poruku? Znači ono dijete koje "divlja i baca se po podu" Naninim postupkom dobiva poruku da je to poželjno i prihvatljivo :? Lijepo jest ustupiti mjesto na ljuljački nekom djetetu koje strpljivo čeka več 5 min., lijepo jest dijeliti igračke s drugom djecom, a ne šutati kad ti ih netko ugrabi i ponuditi mu još.
Vjerovatno misliš da će to dijete kao iz pozitivnog primjera naninog djeteta shvatiti da je to lijepo i onda će se i ono tako ponašati ubuduće. Bilo bi lijepo da je tako, ali mala djeca nemaju sposobnost apstraktnog razmišljanja.

[nana]

Ja sam shvatila da takva djeca shvate da u najčešće slučajeva bacanjem, plakanjem i vrištanjem na kraju dobiju što žele, ima izuzetaka kada roditelji pametno postupe pa nastoje objasniti djetetu da nemože baš uvijek dobiti sve što želi i to odmah. Tara će uskoro 4 godine, već shvaća neke stvari, prema mlađoj djeci je vrlo nježna, uvijek im sve da, a prema starijoj djeci osjeća neki respekt i voli se igrati sa starijima. Nije ratoborna, ali mislim da je netko lupi da bi mozda i vratila, ako ništa drugo odgurnula bi to dijete od sebe, ako je starije od nje, ako je mlađe onda bi se mozda i povukla, bio je slučaj kada ju je dečkić mlađi ugriznuo i malo ogrebao, ali ona se povukla i rekla "pa on je mali, ne razumije još sve ".To se desilo u vrtiću.