Disati znamo, ali s druge strane, postoji na primjer yoga gdje se disanju prilično i učimo. I postojim ja koja, iz nepoznatog razloga, nesvjesno zaustavljam dah pri nekim radnjama, a najčešće kad čistim povrće. Pa ako je mrkva malo grbavija, prodišem ponovo tek kad se počnem praktički gušiti. Ok, osvijestila sam ovo prije koju godinu, pa sad koncentrirano dišem u tim prilikama.
Ja sam prije prvog poroda vježbala disanje mjesecima na gimnastici za trudnice, i mislim da mi je pomagalo u porodima. Svakako mi je jako odgovaralo koncentrirati se na disanje i to mi je bio način ulaženja u sebe i bavljenja sobom i porodom. Plitko disanje tj. dahtanje nisam koristila, jer za njim nisam osjetila potrebu. U prvom porodu sam pokušala u jednom momentu, ali sam vidjela da mi i dalje više odgovara duboko disanje. Dahtanje je naporno ako nije uvježbano, i koristi se u principu jedino ako duboko disanje postane nemoguće.
Inače, svrha kontroliranog disanja u trudu bi trebala biti da se omogući što veći dotok kisika u maternicu, što bi trebalo smanjiti stvaranje mliječne kiseline i obezboliti trud. Tako je barem meni objašnjeno. Naravno, ne mogu znati jesu li me trudovi boljeli manje na ovaj način.
Slažem se s onima koji kažu da u porodu treba disati kako ti odgovara. Mislim da je dobro naučiti tehnike disanja (i uvježbati), ali da od njih treba odustati ako nam u porodu idu na živce ili nas ometaju na bilo koji način.