moj toncek i ja smo upravo bili vani u gradu i dosli kuci.bilo nam je lijepo, ali u jednom trenu sam vidila tate s bebama i ......kraj u mome srcu i suze. ali sam digla glavu jer sam bila jako lijepa i toncek isti i svi su nas gledali. moramo biti jake zbog malih andjela, mi cemo zacijeliti nekako rane ali ako njima sada svojom tugom podrezemo krila nece nikada znati da se mogu vinuti jako visoko i imati lijepi let kroz zivot - samo ako odrastu zadovoljni i sretni. tako i ti svojima daj sansu za ono sto mozda nisi imala, a tako cu i ja dati tonceku sansu da bude zdrav sto vise i sretan.maleni andjeli.pa zar ima ista lijepse nego kada dodirnes tople ruke i obraze kada spavaju i kada osjetis topli dah na licu. i zar nije najlijepse jutro bilo ono kada su se rodili. e pa vidis onaj ko ne zna to cijeniti i voliti i ko ne zna da se zbog toga mora razgovarati i rijesavati problemi i dati srcu sanse da se oporavi ili da pronajde opet one iskre koje nekad u strci zivota malo oslabe - a radje odlaze drugdje potraziti nesto novije i drugacije- nemaju sta traziti od tih rukica .
mila jako ce nam biti tesko.ja jos osjetim neke udarve kada vidim oziljke na tijelu od onog kretena, ali me vise boli kada se sjetim dodira i daha toncekovog tate a znam da me nije volio i da me je lagao i varao a ja sam mu dala sve jer je meni on bio moje sve!!!!
digni glavu, slobodno placi, pusti dusu da si olaksa ali znaj da smo mi ipak one koje su pobijedile i bile hrabre jer oni su kukavice podvire repove-pa neka idu!!!