dakle, imam sina od 3,5 godine.
mali nije prerano počeo govoriti, ali kad ga je krenulo s oko 1,5 to je odmah bilo suvislo i napredno.
s 2,5 govori daleko bolje od vršnjaka, izgovor jasan, konjugira fantastično, deklinira ne samo imenice, već sve: brojeve, zamjenice..
ma, nije da se hvalim ali sve štima, nepoznati ga razumiju.
i sad unazad mjesec dana, kaos!
iskrivljava govor da bi to što više ličilo na onaj druge djece: dakle, kvari si 's', totalno izbacio 'r', općenito sve šuškavo i nerazgovijetno izgovara, kao da su mu puna usta pijeska.
to je problem br.1.
problem br. 2. je što ja na to ŠIZIM.
nerado priznajem, ali sam sada po prvi put u svom roditeljstvu posegnula za polu emocionalnim ucjenama i sl., jer me to izluđuje.
naime, on je svjestan toga i kad se ja kakti naljutim ili odglumim da ga ne razumijem, on počne 'normalno' govoriti;
mada zadnjih dana ni to nije u stanju već me pita: kako se ono kaže? ma, grrr...
konzultirala sam se s tetama u vrtiću, koje to nisu primjetile
i sa psihologicom, ali više u stilu, kako da se JA postavim, budući da je on jako umrežen sa mnom, i mislim da mu škodi ovako moje burno negodovanje...
završilo je na tom da su mi izrijekom nudile logopedicu, a prešutno mi dale do znanja da sam iš-iš.
e, nisam, a znam to jer je i mm to primjetio i isto ga to brine! (a on zaista ne primjećuje stvari!!!)

sad vas pitam da me utješite kako znate za sličan slučaj ili imate stručno uporište da je riječ o fazi?

obiteljska anamneza: super funkcioniramo, on je sjajno dijete, jako dobro verbalizira svoje potrebe i emocije, puno smo skupa, ima seku od 5 mjeseci koju je prihvatio iznad svih očekivanja: bez ikakvih naših uplitanja je grli, ljubi, štipa 8)
ide u vrtić, ostane kući 1-2 dana tj, kad idemo baku, didi ostaje na vlastitu inicijativu
mislim da je to to. uglavnom, ne mislim da tu ima neke strašne pozadine,
naprosto vršnjački konformizam + pritiskanje mojih 'prekidača'