SRIJEDA, PO TRECI PUT
Jedna poduža priča o mojem trećem porodu.
valjda ćete preživjet
**************************
SRIJEDA, MOJ DAN ZA RAĐANJE
Nakon Petrinog poroda znala sam da slijedeći mora biti drugačiji. I bio je. Nakon Beinog poroda znala sam da slijedeći mora biti isti (koliko to porodi mogu biti).
Zašto sam željela isti porod jasno je iz priče sa drugog poroda:
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=145&Show=2311
Cijelo prvo tromjesječje mučila me pomisao kako ponovno doći do poroda kakav je bio drugi u nekom našem rodilištu. Jel drugi porod je bio maksimalan što se može doseći u nekom rodilištu. Bilo kojem, bilo gdje. Jel taj maksimum nije ovisio o samoj zgradi nego o osobi koja se pobrinula da dobijem minimum od bolnice, a time sam dobila maksimum u porodu. To mi je omogućila primalja Barbara i tada sam iskusila i naučila kako je to uživati u samom rađanju. Barbara više nije bila na tom radnom mjestu i ja nisam mogla računati na to da ću ponovno ići rađati u okolinu gdje postoji atmosfera koju ona stvara.
Tada sam stalno motala po glavi kako izvesti roditi kod kuće. Ali nekoliko logističkih stvari nisam uspjevala posložiti na zadovoljavajući način i sve više križala tu mogućnost. Jednog dana sam duboko udahnula, prekrižila pord kod kuće i pomirila se s porodom u drugom našem rodilištu. Logično, u varaždinskom. Kada odabiremo rodilište uobičajeno je da na neki način 'odabiremo' doktora kojeg si priželjkujemo kod poroda ili kod pregleda. Ja sam taj doktorski dio odlučila preskočiti i za sve što mi je trebalo vezano za vž rodilište kontaktirala sam primalju. Primalju koja čuje ženu i ima snagu prokrčiti joj put kroz bolnicu kao mjesto poroda. Primalju Eriku upoznala sam i prije nego sam bila trudna po treći put. Već smo bile razgovarale nevezano za mene i svidjeli su mi se ti razgovori. Govorila je o ženi koja rađa i kojoj nije potrebno nešto više da bi rodila. Vjeruje u žensku snagu pogotovo ako u nju vjeruje i sama žena. Tako sam ja sve što je bilo vezano za rodilište jednostavno iskomunicirala preko nje. Uopće nisam imala potrebu za kontaktima sa doktorima iz varaždinskog rodilišta. I to mi je savršeno odgovaralo.
Cijelu trudnoću porod sam zamišljala kao nešto u potpunosti jednostavno. Bez ičeg. Samo porod, beba i ja. Bez previše mogućnosti za odabir. Pa i odabiranja dobrih stvari. Trenutak kakav bude. Maksimum od tog trenutka. Bez pokušaja mjenjanja trenutka. Trenutak i tako nemožeš promjeniti. Kada krene, krene. Nemogu promjeniti sebe i nemogu promjeniti dijete koje dolazi na svijet. I te tri stavke su mi bile fokus kada sam razmišljala o porodu. I zato su mi jedne od prvih ključnih riječi podebljane u mom planu poroda bile mir i tišina. Znala sam da ako ću ih imati da ćemo se trenutak, beba i ja stopiti u cijelinu i da će sve biti kako treba biti. I stvarno, samo to je nužno.
E, ali dobiti nešto tako jednostavno u bolnici i nije lagano. Zapravo su vjerojatnosti jako male. Znala sam da u varaždinskom rodilištu ima doktora koji su već vidjeli kako to izgleda i nemaju uvijek grozničavu želju mrdat po miru. Svakako sam se nadala i primalji Eriki na svom porodu. A nije na odmet sa sobom povesti osobu koja jako dobro zna što znači imati mir dok se rađa. U početku sam, kao logičan odabir, namjeravala sa sobom povesti svog supruga. I on sam je govorio da mu je to najlogičnije s obzirom da je bio prisutan i na prvom i drugom porodu. Ipak, ja ovaj put nisam osjećala da je suprug obavezan. Negdje u sredini trudnoće on je zaključio da ne može ići jel nam nema ko čuvat cure. Malo sam zazujala, zaključila da mi i ne pada to kao neki problem i drugi dan sam pričala sa Nikom i pitala ju jel ima što protiv da ona ide sa mnom. Nika mi je prva pala na pamet. Znamo se, neke stvari u životu i postupci nam se poklapaju. Imale smo vrlo slične druge porode nakon sličnih prvih. I jedna i druga smo se šalile (al smo i na pol mislile) da ako ćemo treći put rađat da će to biti uz Barbaru pa makar i došle njoj pred kuću. Ni jednoj ni drugoj nije više dovoljna tvrdnja 'samo da su beba i mama dobro'. A vjerujem da niti ne prolazi 'ako porod i prođe kako prođe barem nas čeka 24 sata rooming in'. Nemoguće je jednom iskusiti ljepotu rađanja i onda je se slijedeći put samo tako odreći. I tako, teško žabu u vodu natjerat, Nika je pristala.
Polagano se bližio kraj trudnoće. Kada sam napunila 38 tjedana počela sam se pakirati i zapravo bila spremna. Od tada su se s vremena na vrijeme pojavljivale i bolne kontrakcije koje su me pripremale na porod. I bio je gušt osjetiti tu bol. Tada sam si pomislila da sam stvarno malo skrenula kad se poveseliš nečemu što te boli. A ovaj treći put su te pripremne kontrakcije stvarno opako stezale. I češće. 39 tjedana i ništa se nije mjenjalo. 40 tjedana i dalje isto. Eh tada sam si baš pomislila kako bi rado rodila u srijedu. I Petra i Bea rođene su u srijedu. Kolike su šanse da i ova beba bude?
I došao je utorak i otišla sam spavati. Oko ponoći na wc. Moj uobičajeni raspored. Pa opet po rasporedu buđenje oko tri i gledanje dokumentaraca. E, ovaj odlazak na wc oko 3 bio je različit po tome jel sam skužila da se odčepio čep
I sad si ja mislim. Jupiiiii to bi moglo biti to! Al i ne mora. Al ajd nek bude. Ma daj, da 3/3 bude srijeda. Ajd baš da vidim. Nakon nekog kraćeg vremena eto nekakvog truda. Pa nakon nekog vremena opet. Pa ih više nema i ja razočarano gledam dokumentarac kad eto opet truda. Svaki put kad sam pomislila da niš od toga, došao je trud. Razmaci su bili podosta veliki. Nekih 10tak minuta. Svaki koji se pojavio bi me razveselio. S guštom sam se fokusirala na njega i prolazila kroz njega. Stezali jesu. Dosta. Ali cijelo vrijeme sam si mislila, a i dalje tako mislim, da je blesavo da se taj osjećaj naziva bol. Osjećaj je intenzivan i sličan je boli ali je opet tako različit. Šteta što nemamo neku drugu riječ za taj osjećaj. Mislim da nema niti jedna druga bol koju proživljavamo sa veseljem i guštom i mirno i fokusirano na nju. Zašto bi to onda bila bol?
Uglavnom, nakon znakovitog odlaska na wc poslala sam Niki sms i nakon trosatnog smsanja Nika je stigla. Cure su se muvale po kući, oko M, pokušavale skužit kaj je sad ta teta došla. Kaj se ja muvam okolo. Ja sam pokušavala skužit u kojoj sam fazi. Nisam baš željela doći prerano u Varaždin. Je, lijepo se šetat po vž al sad baš sa trudovima... A opet doć prerano u rodilište.. nije niti to neko veselje. U svakom slučaju još dok moji nisu stigli izvana, kontaktirala sam Eriku i opet sam skužila da se sve posložilo kako treba. Nije trenutno u smjeni ali blizu je. U kontaktu smo. Mene ne lovi neka briga. Ipak osjećam da mi je u kući prevelika gužva. Odlučila sam otići tuširati se. I tako, u miru kupaonice skužim ja da me steže nekako često. Tuširala sam se toplom vodom. Pasalo mi je. Trudovi su i dalje česti. Tada sam zaključila da mi je bolje da se obučem, spakiram i da krenemo. Kad sam stigla do moje ekipe nekako im je bilo jasno da je to to. I da mi krećemo za vž.
Pakiraju me u auto, ljubim se sa curama. Njima više – manje (prije manje) jasno kamo idem. I idemo. Trudovi stežu. Podnošljivo je. Nika si misli kojim bi putem. Mrdamo se kroz zg promet. Vani pada kiša. Nije mrak ali je ipak nekako mirno. Nika i ja tu i tamo nešt popričamo. Valjda je pokušavala skužit kolko gasa treba stisnut. Ja sam si nekako našla pozu koja mi je bila ok. Jednom nogom odupirala sam se o pod auta. Jednom rukom stezala pojas, jendom vrata. Nika fino mirno vozi. Mi na autoputu. Na brzini od nekih 110 km/h. Sa trudovima na nekih 3-4 minute. I tako se ja fokusiram na trudove, a između si mislim jel da joj velim da je na autoputu i da smije i brže vozit. Al ajd. Ne ispadaju djeca samo tako van. Nek cura uživa u vožnji. Kišica i dalje lagano pada. Nika i dalje lagano vozi. Nakon nekog vremena skužila je da mi je prošao trud i nakon pola sata vožnje veli 'pa dobro to tebi ide. Do sada su bila dva truda. Jel je?''Nije. Svakih 3 minute' :mrgreen. Znači mogu ja to i malo brže. Aha. I eto nas pri brzini od 120 km/h.
Al nije vž tako daleko. Stižemo za čas. Nika i ja uspjele smo pogoditi naš već prije upoznat put do rodilišta i to je valjda samo naš put koji kruži uokolo. Al tako smo išle prvi put kad smo išle na tečaj pa tako smo i tada. Nema smisla da sad eksperimentiramo, a vž je lijep pa možemo malo i turistički. Ulazimo u rodilište. Tamo mi nešt govore kamo da idem i gdje da kome što dam. Tu je stvarno dobro da je neko samnom jel ja takve stvari uopće ne čujem pa mi ih treba reći više puta. Pregledava me dr. Jukić. Prije toga bacio je oko na moju trudničku dokumentaciju i zapazio da je moj gin nadopisivao kako sam odbijala vaginalne preglede. Lijepo je to podcrtao u dokumentaciji, nek se zna, i na brzaka i lagano me pregledao. Sa smješkom konstatirao kako je to to. I da sam potpuno otvorena i da idem direktno u rađaonu.
Stigla sam u box. Ah, nije loše ali ima žica i žićica i aparatića. Bio bi ljepši da toga nema. Fino sam se legla na krevet i protegnula leđa. Baš mi je pasalo. Krevet je bio udoban, a ja sam se podosta zgrbila u autu. Prikopčali me na ctg. Za njega sam si rekla da mi je ok da me na početku posnime al prvom prilikom kad mi zasmeta, skidam ga. Bile su dvije sestre u sobi sa mnom. Drage, ljubazne, nsamješene ali brbljave za poludit. Majko moja kolko te žene mogu brzo i glasno pričat. Aaaaaaa. Ubrzo je ušla i Nika, a nakon nje i Erika. Lagano je sav višak osoblja otpravila van. Zatvorila vrata. Zaklopila venecijanere. Tako smo ostale samo mi, 4 žene.
Tu sad i nema previše priče. To je bilo to. To je bio trenutak. Trebala sam samo slegnuti zbrku hormona od kratkotrajne primopredaje i promenade. Uspjela sam fokusirati se na mir u sobi. Pogled kroz prozor bio je smirujuć. Oblačno sa laganom kišom. Ništa se više posebno nije čulo. Još sam malo odležala na krevetu i protegnula leđa, a onda sam išla maknuti se s tog kreveta, jel bebica si je krčila put. Nema smisla da ja sad pauziram. Posjela sam se na loptu i lagano kretala. U trudovima disala i koncentrirala se na neku točku negdje u sredini donjeg dijela trbuha. Svaki trud stezao me je naprijed ali nekako prema toj točki u sredini. Sve sam si zamišljala kako je tamo moja bebica kojoj je vrijeme da dođe van. Pasalo mi je položiti ruku na trbuh, negdje na tu točku i pozvati je da dođe van. Da je sve u redu. Da je mirno. Samo neka dođe. Da ju čekam. Da sam tu.
Osjetila sam da nam je na lopti postalo tijesno. Pridigla sam se i ljuljuškala. Bilo je dobro. Djetešce je dalje krčilo svoj put. Odlučno. Stezanja su bila sve češće, trajala su i intenzitet je bio sve jači. Ja sam se uspješno fokusirala na svoju točkicu koja se pomicala sve niže i niže. Bilo je nekih pokušaja upadanja u našu sobu ali Erika je to uspješno, tiho i diskretno rješila. Ja se tih trenutaka jedva i sjećam. Točka stezanja bila je sve intenzivnija. Disanje se instiktivno ubrzalo. Erika mi je šutke primakla stolčić. Nakon par trenutaka godilo mi je sjesti se i ubrzo sam pronašla tako dobar položaj da sam si tad rekla da se sad više ne mičem. Trudovi su bili tako... pravi. Mislim nije da oni prije nisu, ali ovi su bili, uf. Obuzimali su cijelo tijelo. Znala sam da je to to. Jedino nisam znala koliko će trajati. Sve je bilo kako treba biti. Bila je tišina. Bio je mir.
Nika je bila iza mene i jako mi je pasalo jel mi je za leđa bilo baš fino toplo. Zapravo ju i nisam nešt uposlila. Znam da sam u jednom trenutku pomislila da ću i nju i Eriku ubit dosadom. Samo sam htjela da ništa ne rade. Nit razgovor, nit bilo kakav dodir, nit muzika, ništ. U tom trenutku sjećam se Nike kako se ljuljala na lopti, čačkala po mobu i cerekala, a Erika se čučnula kraj kreveta, podbočila, glavu zabila među ruke i valjda drijemala. I tako sat, dva, nemam pojima kolko. Nikakve posebne akcije. Opet jako sam sretna da je Nika bila uz mene. Bila je smirena, vedra. Odvozila bez panike, zapamtila tehnikalije kod ulaska u bolnicu i sigurna sam da je bila na stand by za svaki pokušaj remećenja mira. A posebno mi se urezalo kako je brzinski zgrabila i podigla moju spavaćicu nakon što je Tijica izašla iz mene kako bi ju mogla stisnuti uz sebe
. No da, malo sam preskočila...
U jednom trenutku Erika je sjedila na podu ispred mene. Bilo mi je nevjerojatno. Nisam vjerovala da se izlazak djetešca već primakao skroz blizu. Ona je lagano prokomentirala: 'To je to. Još samo malo' Tada negdje je i vodenjak kvrcnuo. Za koji trud ili dva moja točka koja je pritiskala bila je tako oštra. Peklo je. Snažno. I trud je stao. U tom trenu dok je nastavilo peći. I znala sam da sada slijedi pauza između dva truda koja pripremaju i mene i moju bebu za sami finish. Erika je prestala stavljati tople obloge na međicu. Do tada ih je stavljala i to mi je jako pasalo. A sada je stala. Aaaaa. A baš je bilo dobro. Ali ostavila je meni da osjetim kad stat, kad stisnut. Uf, ta pauza između trudova je trajala i trajala. Jedva sam čekala početak slijedećeg. Stigao je. Ah, konačno. Šakama sam stisnula 'krakove' stolčića kolko sam mogla. Glavica je prolazila. Peklo je opako i polagano pojačavalo jačinu i onda došlo do vrhunca i stalo. I nestalo. Glavica je bila vani. Par sekundi poslije stigao je slijedeći trud kojeg sam presretna dočekala i još jedanput lagano stisnula i u njemu je moja bebica cijela iskliznula iz mene. Eriki u ruke, a ona ju je isti tren prebacila u moje. Onako toplu, sklisku, sklupčanu, stisnutih očiju, namrštenog nosića. Pridizala sam ju na svoj trbuh. Na svoje grudi. Nadvila se na nju. Privila se uz nju. Što više, što bliže. Jedinstven trenutak kada ništa drugo nije bitno. Vrijeme može slobodno stati. Za nas dvije je i stalo. Koja je samo ljepota poljubiti tu vlažnu glavicu, mokru kosicu, osjetiti mekanu kožu na obrazu, na usnama. Namirisati bebin miris. Osjetiti nogice, rukice kako se miču i klupčaju i privijaju blizu, blizu. Glavicu i nosić koji nešto njurgaju, traže. Okice koje se polako otvaraju i pokušavaju odgonetnuti što se dogodilo.
No da, djetešce moje je, nakon što je konačno otvorilo oke i pogledalo me, isplazilo jezik, a kad sam išla provjeriti jel je cura imala sam što za vidjeti. Pokakala se skroz na skroz po mojoj ruci. Al stvarno pošteno. Jasno je prokomentirala svoj dolazak na svijet. A mi, tri žene oko nje smo i dalje blejale u nju i gledale. Ko da već nismo vidjele neko malo ljepljivo, sklupčano, njurgavo čudo. Koliko smo se pustile trenutku govori i to da niti ne znamo točno kada se Tija rodila nego smo nakon nekog vremena oduzele 10tak minuta i tih 12:45 se vodi kao vrijeme kada se je rodila. Tolerancija slobodno može biti +/- 5 minuta. Erika je pričekala da pupčana vrpca odpulsira i tada je prerezala. Vrlo brzo je i posteljica izašla van, ja se prebacila na krevet, a Tija meni u naručje. Ostali smo tako cijelo to neko vrijeme od 2 sata. Gledale Tiju, klafrale na telefon, smsale, časkale sa doktorom, fotkale, zapravo Nika je fotkala. Ja sam samo čuvala svoje novo klupko stisnutih okeca, namrštenog nosića, stisnutih ustašca koja su šnjofkale ciku i polagano proučavala što bi se sa time moglo raditi.
Moram spomenuti da je nakon izlaska posteljice došao dr.Jukić i pregledao je. Bio je vedar, nasmješen, i ja sam imala osjećaj, nekako ponosan na samog sebe što je uspio odoljet i ne upast prije. Svaka čast doktore i puno hvala!
Nakon svega toga prebacujemo se u sobu i upadamo u standardni žrvanj bolnice. I to iskustvo mi govori da ako ću četvrti put rađat da me bolnica neće vidjeti. Bez obzira na nesređenu logistiku. Ako je zdravstveno sve ok, bolnica mi ne bi bila odabir. Ukoliko i uđeš zdrav velika je šansa da izađeš bolestan. Al ajd, prošlo je i tih 48 sati nakon kojih smo izašle uz potpisivanje i mene i MMa da dijete izlazi na našu odgovornost.
***********************************
48 SATI U ŽRVNJU
Moram i ovaj dio izbaciti iz sebe. Taj dio ostaje uz ovaj porod ne bi li podsjećao da sam rodila u bolnici. Opet, sve što se je dogodilo je tako uobičajeno pa čak možda i bolje nego u drugim rodilištima jel je ososblje bilo jako ljubazno uz sve što su radili i uz sve što sam se ja bunila.
Ono što me je najviše iživciralo je njihovo praćenje procedura i protokola ali bez razgovora i slušanja individualnih okolnosti.
Neše otežavajuće okolnosti zbog kojih smo bile 'bolesne':
- Moja e.coli kroz trudnoću i pred kraj. Nisam imala ništa protiv da se Tiji napravi krvna slika i Tiji je izvađena krv za KS.
- Pedijatričina konstatacija da je 'dosta žuta' pa da će vidjeti koliki je bilirubin. Ok
- Moj povišeni tlak nakon poroda. Cijelih 140/80. Pa česta mjerenja gdje se vrtio oko 150/90.
Prvo ih je najviše mučio moj tlak. Kad god je bio viši mjerili bi nakon što sam bila u kupaoni, nakon nekakvog pregleda Tije, nakon nečega. I uopće ne čuju da dođu malo kasnije da će biti ok. Kako god okreneš, porod izmori i mene su te uobičajene situacije uspuhale. S druge strane nisam spavala od 3 u jutro i definitivno sam bila umorna. Prvo su me ljuljuškali endorfini i nije bilo šanse da zaspim, a kasnije su me najvjerojatnije drmali adrenalini jel su stalno bili neki upadi u našu sobu. Em kupanje Tije, em pregledavanje Tije, em mjerenje tlaka, em večera, em mjerenje temperature... svaki taj ulazak bilo je paljenje svih svjetala u sobi. Pa ja molim da ih gase. Pa lupaju vratima da bi se ja stresla ako bi zadrijemala. Al ne prestaju se čuditi mojem visokom tlaku. I tako sam ja budna dočekala još jedno jutro. Budna preko 24 sata, a onda sam i odspavala cca 2 sata unutar 36 sati. Tlak i dalje visok. Ja im lijepo pokušavam objasniti da mi treba samo malo sna. Pa kvragu, da mi je tlak bio niski pala bi u nesvjest. A imam novorođenče. Pa nije organizam glup. Što bi imao od niskog tlaka. I oni stalno pitaju jel mi se vrti, jel me boli glava, jel mi dobro. Al ne čuju kad velim da mi nije ništ i da bi samo malo odspavala. Al ne. kakvo bi rješenje bio san za njihove brojke. To je prejednostavno.
Poslijepodne su došli i Tijini nalazi. Bilirubin je povišen, al nije jako. Na pitanje moje 'Koliko?' odgovor: 'Nije jako. Budete dobili onu rukavicu (baby blanket) za sunčanje pa ako se sutra nalaz neće pogoršati bit će ok i uz rukavicu.' Ajd dobro. Tiji je bilo relativno ok sa tom rukavicom na buši. Nekako smo uspjeli i cikati, a to mi je bilo najvažnije. Ipak, kako je vrijeme odmicalo postajala je nemirnija. Smetala joj je. Navečer je stigao i nalaz krvne slike. Dežurna pedijatrica rekla mi je da je CRP nešto povišen ali mi je i objasnila da je kod novorođenčeta nalaz CRPa nepouzdan jel se ti centri u leđnoj moždini još 'podešavaju'. I sad ja pitam za druge stvari iz KKS i ništ ona meni ne kaže samo ponovi da je CRP na granici i da ćemo suta vidjeti ponovno. Usput je dala uputu sestri da Tiji sa špricom daju glukoze. Aaaaa
pitam: 'Zašto? Ne treba joj. Lijepo doji.'
Pedijatrica: 'Pa zato da popiški taj bilirubin.'
Ja: 'Pa zar nije bolje da doji pa da ga pokaka.'
Pedijatrica: 'Pa dobro, onda samo ako bude trebalo.'
I tako, Tija je zapravo ok al sve kao nešto nije. Ja sa nepotpunim informacijama. Meni tlak sve viši, ja sve više nervozna. Tija je počela jako plakati sa tom rukavicom i meni dojadila i ja sam ju maknula. Bolje da doji nego da urliče sa tim čudom na sebi. U međuvremenu u ladici otkrivam i nalaze i vidim vrijednost bilirubina od 132. A bome vidim i nalaz KKS koji je najnormalniji. Za to pedijatrica nije rekla ni bu ni mu. Ništ, idem ja zvati naše cure da ih pitam kolke su to vrijednosti bilirubina. Dobivam apri
Al eto, sestra stiže sa tlakomjerom i opet mjeri visoki tlak. Koje čudo. E sad sam ja stvarno bila izmoždena. Ubrzo dolazi sa terapijom. Tri neke tablete. Nit ne pitam što su. Samo da je se rješim. Jedino sam je pitala za dojenje. Rekla je da je sve ok. I tako ja popila tablete i ubrzo je počelo veselje. E sad je počela glavobolja i vrtilo mi se i ulovila me treskavica. Tresla sam se ko šiba na vodi. Nisam se usudila sjediti na krevetu i dojiti Tiju. Ajme, samo da mi je malo vremena da se odmorim i dođem sebi. Tad sam odlučila i pozvala sestru da dođe po Tiju i odnese je tamo negdje. Došla je i rekla da nema problema i neka se ne brinem da joj sigurno ništa neće dati. Taj komentar je bio vezan za moju izjavu od prije da ne želim da ju 'napoji' sa glukozom da će joj napraviti više štete nego koristi. Zapravo je žena čist ljubazno to prihvatila i valjda shvatila da stvarno nedam da joj se išta daje. I tako je odnijela Tiju. Ja sam tulila 10tak minuta a onda sam si rekla da mi je bolje da se sredim jel da nisam sad bez Tije da bi tulila nego da dođem sebi. Usput sam odlučila da sutra Tija i ja idemo kući. Kako god bilo. Nakon tri sata došla sam sebi, pozvonila sestri koja je odmah doletila sa Tijom i odmah mi dala do znanja da joj ništa nisu dali, a ona druga je još poslije napomenula da je osobno pazila na to. Ne znam jel bi se smijala ili plakala na to. Uglavnom, Tija je bila dobro. Bila je mirna.
U jutro sam odbila cjepljenje od hepatitisa, vađenje krvi za CRP i KKS i za bilirubin. Bilo mi bezveze da ju gnjave, a mene tako i ne zanimaju brojke. Odnosno bez obzira na njih napravila bi isto. Na viziti sam razgovarala sa pedijatricom. Sve vrlo ljubazno i sa smješkom.
Nisam se išla raspravljat oko ničeg. Saznala sam što sam trebala. Tamo gdje je rekla neistinu nisam joj više ništ vjerovala, a ticalo se svega što kao 'nije bilo dobro'. A Tija je bila skroz ok. Odlučila sam da ću je dobro pratiti kad dođemo doma (kolko spava, kako jede, kolko kaka, kolko piški...) pa sam zaključila da mi u bolnici više nemamo što tražiti. Potpisujemo sve i idemo kući. Čim prije, tim bolje.
A tlak? Nakon što sam se naspavala tlak je bio skroz normalan pa i prema nižem ali to ih nije sprječilo da mi donesu tabletu za 'prije puta'. Halo, pa meni je tlak nizak. Kaj da se stvarno srušim? Nisam popila.
Samo smo otišli doma. Vezano za Tiju sve je upisano u žutu knjižicu. U bolnici smo bili točno 48 sati nakon poroda. Previše, definitivno. Porod je bio stvarno lijep ali ono poslije nam stvarno nije trebalo. Toliko toga se svelo na njihove protokole, procedure i brojke. Mi kao osobe uopće nismo bile bitne, a da ne velim da smo skoro ispale bolesnice koje je trebalo liječiti protokolima i procedurama, a bile smo u potpunosti zdrave.
Al eto, pametnija sam za još jedno iskustvo.
Nika, tebi jedno posebno hvala. Pravo si
 |
|||
Odgovori s citatom
Inesica prvotno napisa
) ovaj drugi, na prirodnim trudovima i prirodnom oksitocinu, bio je 
