Mamina priča

U 37. tjednu trudnoće bila sam naručena na UZV u Vinogradskoj jer sam tamo mislila rodit. Razmišljali smo i o Varaždinu, ali ostavili smo odluku za kraj. Moja ginekologica mi je govorila da je beba manja. Rekla mi je da ponesem sve papire na pregled u bolnicu.
Na ultrazvučnom pregledu, dr. je potvrdio da je beba manja, da su protoci uredni, i da odmah trebam biti hospitalizirana. Bila sam šokirana. Hospitalizacija zato što nosim manju bebu! Pa što oni misle, koliku bih ja bebu trebala rodit?! Na početku trudnoće sam imala 51 kg.
Naravno, bez stvari za bolnicu, ostala sam u bolnici. Uzeli su podatke, stavili me na CTG, trebala sam radit čučnjeve. Tad nisam znala zašto, kasnije sam naučila da beba spava pa je treba probudit, onda joj srce jače kuca. Na pregledu mlada dr. mi kaže da sam uloživa, da bi možda mogla i proć al da neće silit.
Tako su mi svako jutro mjerili CTG, seljakali me iz sobe u sobu, bila sam na odjelu patologije, s babinjačama, u predrađaoni, povremeno bi mjerili protoke. Rekli su da će bebu ponovo premjeriti za 2 tjedna, jer prije toga nema smisla. Kad su prošla ta 2 tjedna, nisu htjeli premjerit s istim riječima a bila sam na UZV.
Jedno jutro je dr. u viziti rekao da treba napravit amnioskopiju. Nisam znala zašto. Došla sam na stol za preglede i pitala doktora dal to boli. Rekao je da ništa više nego običan pregled. Hm, nije baš bilo tako, jer me ovo prilično boljelo. Pitala sam dal je nalaz u redu, rekao je da je u redu i nastavio tipkati bez da me pogledao, u smislu „ gotovi smo, odite“. Dan-dva kasnije sam imala te svoje papire u rukama i vidjela da je napisao da sam otvorena za jagodicu (valjda je zato tako boljelo, a on pak ima debele prste) i da je plodna voda mliječna. Satralo bi ga da mi je to i rekao.... Il ja nisam bila dovoljno izričita u pitanjima. Nakon toga sam imala smeđi iscjedak koji je trajao 6 dana, do poroda. Zato nisam sigurna jel to na kraju bio sluzni čep.
Kad bih pitala doktore u viziti što čekamo i kad ću kući, dobivala sam odgovore „vi imate malu bebu, ne možemo vas putit kući“, „čekamo porod ili da se nešto pogorša“. Više puta mi je došlo da se pokupim kući, na vlastitu odgovornost. Al nisam imala toliko hrabrosti. Nedostajao mi je moj krevet (slomila sam se na onim bolničkim), nedostajale su mi šetnje na svježem zraku, tatine puse u trbuh, upaljen radio. Naslušala sam se svakakvih priča. Činilo mi se da je atmosfera totalno neprikladna za dočekivanje bebe. Nisam uživala. Strepila sam. Nisam znala kakve me pretrage još mogu snaći, nije mi bilo drago da me čačkaju previše. Jednom su mi najavili stres test, al se moje tijelo nekako samo pobrinulo za nekakve lažne trudove koji su na ctg-u pokazali da beba dobro podnosi stres (trudove) pa test nisu radili. Inače to je test kojim izazovu trudove (dripom) i prate ctg, ako beba dobro podnosi super, ako ne podnosi – pod nož.
Kontrakcije maternice sam imala od 6. mj. trudnoće. Znala sam da to nisu trudovi. Očekivala sam bol u leđima. Tako jednu večer, počne mene bolit s leđa prema trbuhu. Pratim vrijeme, sve su rjeđi. Ujutro ctg kaže ima nešto, sestra iz noćne kaže „sljedeći put kad se vidimo bit ćete mama“. Preko dana su trudovi prestali tj. bilo ih je samo par. Preživjeli smo dan bez intervencija. Super! Navečer oko 23h kad smo legli, počeli su. Pravi. Svakih 8 min. Krevet je užasno šuškao i ja sam ustala u šetnju. Sve mirno, svi spavaju. U neko doba prolazi sestra i pita me dal ne mogu spavati. Ja kažem da imam trudove svakih 6 min. Rekla je da zovem kad budu na 4-5. Nastavila sam šetnju, došla sam i do predrađaone, tamo isto mir, vidjela sam da je dr. iz dežurstva otišao na spavanje. Bilo je trudnica koje su svako malo išle na wc , pa su svaki put malo popričale.
Sad bih ja loptu. Pošaljem mužu poruku, al on spava. Nisam ga zvala. Odgovaralo mi je stojećki, naslonjena na stol ili sl. prodisavati trudove. Činilo mi se nevjerovatno spavati između trudova. Oko 4.30 sam već bila umorna i legla sam na krevet. Zaspala sam! Budim se nakon 1.30h i ne vjerujem. Šta je s trudovima? Vratili su se brzo, 12, 8,6,4 min. Stigao ctg uređaj, a mene šarafaju trudovi, kaže sestra da su svakih 3-4 min. Zovem muža da donese loptu i da bi to sad moglo bit blizu al čekat ću vizitu. Vizitu nikako dočekat. Napokon dolaze i kažu da sam za pregled. Onda opet čekam da vizita završi da me zovu na pregled. Tad je bila doktorica o kojoj sam čula samo hvalospjeve i bila sam sretna što je ona u smjeni. To mi je ulijevalo povjerenje. Ona me pregledala i čestitala na 7 cm i pitala kad sam to uspjela . To je naravno bilo za rađaonu. Rekla sam joj da bih željela prirodan porod, a ona je odgovorila, da s obzirom na dijagnozu, prokinut ćemo vodenjak i probat ćemo bez dripa. Bila sam malo razočarana, al mislim, valjda žena zna. Sestra me požurivala da spremim stvari jer se ne vraćam u sobu na patologiju i da trebam na klizmu.
Skupila sam poprilično stvari tijekom 17 dana, najviše hrane. Eh da, kako misle da beba naraste s onom prehranom? Redovito sam imala 2 doručka – jedan njihov, a jedan od svoje hrane..
Primila sam klizmu, obrijali su me. Nisam imala ništa protiv. Obukla sam njihovu spavaćicu. Vidjela sam muža kroz staklo na ulaznim vratima, pitala sestru dal mu mogu otvorit. Rekla je da će ga oni pozvat. Smjestili su me u box, prikopčali ctg, spustili rolete, digli uzglavlje na moj zahtjev, vidjeli položaj bebe na UZV i rekli da legnem na lijevi bok (to su govorili i cijelo vrijeme boravka u bolnici), preparirali venu. Ostavili otvoren zastor s pogledom na sat i vrata.
Čekala sam čitavu vječnost da MM dođe. Došle su dr. i babica, pogledali stanje, bila sam 7-8cm otvorena. Nisam vidjela čime, rekli su mi da će mi sad prokinut vodenjak i da će to sad curit. Moja mama mi je pričala da su njoj 6 puta prokidali vodenjak i da je to strašna bol. Očekivala sam nešto tako, al nisam ništa osjetila. Pitala sam dal smijem ustat, rekli su mi da ne smijem. Ctg uređaj mi je bio iza glave pa nisam ništa vidjela. Bilo mi je vruće pa mi je muž hladnim rukama hladio noge. Prodisavala sam trudove. Većinu vremena smo bili sami u boxu. Donijeli su mi tufere s vodom da mogu cuclat. Usta mi se nisu sušila al mi je bilo vruće pa sam se umivala njima. Nakon nekog vremena su mi počeli trnuti dlanovi. MM je rekao da ih malo stišćem. Braunila mi je išla na živce. Trudovi su bili sve jači. MM me počeo pritiskati u donjem dijelu leđa kad dođe trud. Nemam osjećaj koliki je bio razmak među trudovima, znam da je on gledao na ctg-u pa nisam morala govorit kad da me stisne. Samo su nekad bili s manjim razmakom, pa sam govorila „drž me!!“ dok bi on išao hladit ruke. Inače, tijekom tih trudova sam žmirila a ako bi otvorila oči imala sam dojam da ću se onesvijestiti. Tako sam jednom pogledala MM-a i na njegovom čelu ugledala kapljice znoja. Nije ni njemu bilo lako. U nekom trenutku su došle dr. i babica, izbacili mi muža vani i pregledali kakvo je stanje. 9 cm. Nakon toga su došle s injekcijom. Rekli su mi da će mi to sad dati. Vidim MM-a koji mi negativno kima glavom. Pitam što je to, dr. kaže Spasmex protiv bolova. Kažem da mi ne treba. Poraste mi samopouzdanje. Ako za te bolove daju nešto protiv njih, onda imam visok prag boli. Mogu ja to!
Osjećala sam da se beba spušta kroz porođajni kanal. Trudove sam i dalje prodisavala, nisam tiskala iako mi se čini da bi lakše bilo tiskati. Već sam imala osjećaj da će glavica izać među moje skupljene noge. Dolazi ekipa ponovo, traže da dignem nogu, ja ne mogu. Podignu mi oni. Kažu da je glava blizu. MM govori da mu se vidi glava i da imamo još malo. Ja pitam: „Ima li kosu?“  Kaže MM da ima .
Namjestili su me na leđa i rekli da uhvatim koljena. Bila su mi tako daleko. Tiskaj, prodiši, tiskaj. Beba je vani! Nakon toga sam bila izvan sebe.
Stavili su mi sina visoko na prsa. Bio je sav sluzav, izboran. Bila sam zbunjena. Naše upoznavanje! Napokon ga vidim. Koje ručice! Koja izdužena glava!
Babica mi je rekla da tiskam kad dođe trud, da izbacim posteljicu. Trudova nije bilo pa je rekla da probam tiskat i bez truda. Tako je posteljica izašla. Vratila se dr., pregledali su moju malu posteljicu. Zatim su uzeli bebu na vaganje i mjerenje. Umotali su ga u neku rozu dekicu, dali da da još dodirnem obrazom i poljubim, te su ga odnijeli.
MM je otišao. Babica me pošpricala sprejem i rekla da će me sad šivati. Popucala sam samo površinski i napravili su tri šava. Zadnji šav sam prilično osjetila, možda tu nisam bila dovoljno pošpricana...
Prebacili su me na krevet i ostavili samu 2 sata u predrađaoni. Čistačica se muvala tu negdje, al bila sam sama i bez mobitela. Prebacili su me u sobu i rekli da se ne dižem bez sestre, a da pričekam da prođu posjete pa ću se ići tuširati. Bila je nedjelja i posjete su trajale 2 sata. Sestre su brojale koliko stvari imam jer su mi ih one donosile iz stare sobe.
Bebač je bio težak 2620g i dugačak 47cm. Tako nije trebao u inkubator. APGAR 10/10.
Hvala Bogu, sve je dobro prošlo, rodila sam zdravo, donešeno dijete!

Žena jednog dobrog muža