Opčinjenost elementarnim nepogodama i "katastrofama&quo

[Romy]

Naime, sin mi ima 3 god i 2 mj...gdjegod vidi kakvu katastrofu (na TV-u najčešće, tipa pijavica, vjeter iščupao stablo, pa je palo na auto i razbio staklo-danas na Dnevniku), on je opčinjen. Neprestano priča o tome, zapitkuje, 258 puta moramo ponavljati kako je pijavica puhala u "Čarobnjaku iz Oz-a" i slično. Kad netko ide vaditi zub kod zubara, sav se uživi u priču...Čitamo slikovnicu Dumbo, ono platno iz cirkusa se poderali i cirkus se urušio i sad smo stalno na toj stranici . Mislim, donekle ga razumijem, svakodnevica je dosadna, pa je ovo razbijanje monotonije (meni je kao klinki najjača stvar bila kad su nas vatrogasci evakuirali iz zgrade jer se nešto dimilo iz krova, i to u 3 u noći, svi u pidžamama, ajme kakvo uzbuđenje... ). Ali, ne znam je li to samo moj sin takav ili i vi imate neke primjere?

[clumsy mom]

Matija je negde sa 4 godine počeo da specifično reaguje na specifične slike. Recimo, našao je kod naših prijatelja fotografiju svoje drugarice na krštenju, mala uplakana jednogodišnjakinja u rukama svog kuma a sveštenik pored joj seče pramen kose - joooj koje je to uporno gledanje te fotografije uz pitanje ''Šta joj to radi?''. Nije to ono standardno zanimanje, on baš ima potrebu gledati tu fotografiju iako u njemu izaziva negativne emocije.

Slična stvar je kad vidi recimo na putu do vrtića zgaženog psa, slupani auto, plač odrasle osobe (npr. moje mame na spomenu svoje sestre - tu se nije dao odvojiti i skloniti, treptao nije sve vreme)...

Sve takve neuobičajene situacije ga vuku, danima ih prepričava i kao da ih ponovo preživljava...Ja objašnjavam da je normalno da auto zgazi nepažljivog psa, da je normalno da se dva auta sudare ako ne gledaju kud voze, da je normalno da svako, pa i baka, budu pnekad toliko tužni da zaplaču...Prestaće jednog dana. Srećom nema puno tih njemu fascinantnih događaja :/

[marta]

Moj Andrija je negdje u toj dobi (ili malo stariji) izjavio:"Ja sam obozavatelj nesreca!" Falabogu, proslo ga je.

[Peterlin]

Evo još jedne mame obožavatelja ratova, elementarnih nepogoda i nesreća... (tako je krenuo embargo na televiziju u našoj kući i još smo na prilično strogoj tv dijeti).

Stvar su riješili vatrogasci (vidjeli ih uživo kad su dovezli vodu u našu vikendicu), pa smo s obožavanja nesreća prešli na obožavanje spasilačkih službi.

Neki elementi fascinacije su ostali, ali danas se to svodi na obožavanje igrice Spasilačka služba (Emergency III) na računalu. Kako raste razumijevanje, tako opada interes za strahote.

[marta]

Kako raste razumijevanje, tako opada interes za strahote.

Mislim da je ovo kljuc.