baobab je dobro napisala, nerijetko danas srećemo roditelje "nemoćne" pred djetetom.
Ako si pred malim djetetom nemoćan, jadan i slab, pa kako ga misliš voditi kroz život, usmjeriti, podupirati....

Izjave "joj, ja ne znam šta ću s njim" i nemoćna kuknjava meni je strava, kad dolazi od roditelja čije je dijete sasvim zdravo
.
Zadaća je roditelja da zna, pa ako ne zna, neka se potrudi da sazna šta će i kako će, a ne da prepušta djetetu "komandu", a samim time i odgovornost za koje dijete nije zrelo....

Radili smo u školi na roditeljskom sastanku nekakvu UNICEF-ovu zadaću, (zbog titule "škole bez nasilja") gdje smo mi roditelji, po skupinama morali prezentirati različite oblike roditeljstva, od onog autoritarnog do popustlijvog.
Na ovaj hladni autoritarni srce ti se cijepa jer zamišljaš kako je toj jadnoj djeci koja ne dobivaju ljubav i podršku već samo teror, ali bogme i kod popustljivih skužiš kako izrastaju mali, razmaženi tirani koji također, da stvar bude gora, uopće ne budu sretni.
Ne mislim pritom na ove male, labave granice koje su normalne jer smo ljudi sa srcem, a ne strojevi, već na nepostojanje onih bitnih granica koje djecu uče da budu ljudi odgovorni prema drugima i sebi.
Žao mi je što tih UNICEF-ovih radionica nema više i što ih učiteljice shvaćaju baš površno, tek toliko da odrade, za razliku od nas roditelja, koji smo se baš angažirali.