Što kada pokuša suicid?

[fegusti]

radi se o sinu mojih prijatelja koji će za 3 mjeseca navršiti 18.
od rođenja je posebno dijete.
rođen je u 29. tjednu i odvojen od majke.
2 je mjeseca živio u inkubatoru (u drugom gradu) i 2x je oživljavan za to vrijeme.
majka je uspjela održati laktaciju kako bi ga po povratku iz bolnice mogla dojiti i pokušala nadoknaditi propušteno.
bila je spremna na sve nedaće koje su joj stručnjaci prognozirali ali se on sasvim uredno fizički oporavljao i uskoro dostigao vršnjake. stagnacija se počela primjećivati u emocionalnom razvoju.
kasnije, kada su se problemi počeli manifestirati u asocijalnom ponašanju, bezvoljnosti i odsustvu motivacije, izostancima s nastave... nitko to nije dovodio u vezu s dolaskom na ovaj svijet.
sve te godine odlazili su s njim kod raznoraznih specijalista i na kraju mu je dijagnosticirana depresija.
ono što se roditelji pitaju je - kako mu pomoći? u pokušajima da dopru do njega sve su ideje ispucali.
sada se pribojavaju da se neće znati nositi sa strahom od ponovnog pokušaja suicida kada se vrati iz bolnice.
znaju oni koliko je važan podupirući odnos prema djeci i nastojali su se tako prema njemu ponašati ali je on odbijao bilo kakvu bliskost i povezanost s bilo kime.
jedina komunikacija koju je održavao je ona virtualna, putem interneta, kojoj se mogao posvetiti u onoj mjeri koju je sam odredio. sve drugo mu je pilana.
nema iskustvo i znanje o tome kako su bliski odnosi važni za mentalno zdravlje i pitanje je kako mu to "utuviti" u glavu kada odbija bliskost.
roditelji su mu mogli biti samo pozitivan primjer jer je njihov odnos pun razumijevanja, poštovanja, suosjećanja i suradnje.
i odakle onda ta devijacija?

[flower]

kasnije, kada su se problemi počeli manifestirati u asocijalnom ponašanju, bezvoljnosti i odsustvu motivacije, izostancima s nastave... nitko to nije dovodio u vezu s dolaskom na ovaj svijet.

ne mora znaciti da ima veze s dolaskom na svijet, vrlo je tesko govoriti o razlozima - ja bi to izbjegla, sve su to sad spekulacije.

ono što se roditelji pitaju je - kako mu pomoći? u pokušajima da dopru do njega sve su ideje ispucali.
sada se pribojavaju da se neće znati nositi sa strahom od ponovnog pokušaja suicida kada se vrati iz bolnice.

oni trebaju veliku pomoc, psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra - nositi se s cinjenicom da je tvoje dijete pokusalo suicid je vrlo tesko, osjecaj da ga moraju prevenirati jos je i tezi.

[lasica]

ajme
definitivno treba 24 satni rad na njemu,baziran na znanju i iskustvu dobrih stručnjaka za depresiju koji neće samo tabletirati maloga.u svakom oporavku je jako bitna obitelj.svakako bi bilo dobro kada bi našao nekakvu "slamku spasa" u nekoj aktvnosti koja bi mu dizala samopoštovanje i raspoloženje.moja sestra je to pronašla u prilično agresivnom sportu.u svakom slučaju šaljem puno podrške.

[pikula]

U ovako teškim kliničkim slikama ne treba prvo imati na umu izbjegavanje psihofarmaka. Treba naći psihijatra u kojeg imaju povjerenja privatno ili u bolnici i surađivati s njim.

[polfezna]

I meni prvo padose na pamet antidepresivi, bar dok se ne ustali neka terapija kod psihijatra/psihologa sa kojom ce dete biti saglasno i zadovoljno.

[anna-y]

Moram te upozoriti na krivi stav: to nije devijacija, već bolest. Često ne shvaćamo da su psihičke bolesti, jednostavno bolesti. Imaju svoje biokemijske uzroke i slažem se, da farmakologiju ne treba izbjegavati.
Istovremeno treba intenzivna psihijatrijska terapiija.
Na žalost, u široj obitelji imam dva takva slučaja.
U prvom, fatalnom, dečko od 28 godina, vrhunski sportaš, glazbenik, omiljen i popularan, zgodan, sve naj. Svi bliski su znali da problem postoji, ali zatvarali su oči, on je odbijao terapije, a oni se tješili da će sve biti ok.
Prije 2 godine ostavila ga je cura. Na netu je nabavio neki pištolj (ne obični, već nešto čudno??), došao pred kuću cure i kad je ona odbila nastaviti vezu, upucao se u glavu.

Drugi slučaj, dečko do 23 godine, tih,miran, povučen, bez prijatelja jer se boji kontakata s ljudima, inače zgodan i pametan, povlačio se sve više i više. Prije godinu dana, kad su roditelji bili na putu, prerezao je vene.
Srećom, nije to bilo "pravo" samoubojstvo", već vapaj za pomoć. Sam je u zdanji tren pozvao policiju i spašen je. Sad je na lijekovima, a nadam se da će se preseliti u Zg i početi i neke terapije. Brat ga je prije svega ovoga odveo psihijatru koji je upozorio o čemu se radi, ali roditelji nisu htjeli prihvatiti da postoji problem. A mi smo znali da će se nešto ovakvo dogoditi.
Sada obitelj prodaje kuću i sele u Zg, baš zbog blizine psihijatara i moguće terapije.

i obitelj tvojih prijatelja će se čitav život morati nositi sa činjenicom da je dečko bolestan. Ti im možeš pomoći jedino svojim prijateljstvom

[fegusti]

2 mjeseca je na antidepresivima.
moje je mišljenje da su antidepresivi samo podrška psihoterapiji.
osobno više vjerujem u uspjeh psihoterapije nego li ljekova.

do sada nisu naišli niti na jednog psihijatra, psihologa ili psihoterapeuta s kojim bi stvorili uzajamno dobar odnos.
sin im je trenutno u psihijatrijskoj bolnici za djecu i maloljetnike u zagrebu i liječnik koji ga vodi je ostavio dobar dojam na njih.
danas su se uputili u zagreb na informacije.
čekam vijesti i dojmove i držim im palčeve.
drugo niti ne mogu, osim biti im podrška.

anna-y, sin mojih prijatelja je kao ovaj 23godišnji mladić jedino što roditelji nisu zatvarali oči. isto razmišljaju o preseljenju, barem privremenom jer je okolina nemotivirajuća.
žive u kući s bratovom familijom i roditeljima koji na njih gledaju kao na nesposobnjakoviće koji ne znaju "unormaliti" svoje dijete (pa i batinama ako treba).

[Maslačkica]

Ja iskreno mislim da se može povezati odvajanje u bolnici i nerazvijenost mozga, tj. tih nekih određenih stvari...
Npr. u Americi imaju volonteri koji bebe koje su napušteni nosaju i maze i pjevaju im, tj. imaju komunikaciju s njima, jer je to bebama potrebno.
Isto tako, se potiču roditelji prijevremeno rođenih beba da ih što više diraju i podražuju ih.

Dokazano da utječe na mozak...

Sada, da li je baš to kod kod tog dečka ne bih ništa htjela reći.... i sada je nebitno, a opet bitno, je li...
Jer, iako postoji dokazanost da mozak jednostavno drugačije radi kada je depresivan i da postoji hemijski disbalans isto tako su dokazali da se mozak može "reprogramirati" i pomoći mu uspostaviti balans.

Psihoterapija je po meni ključ, ali naravno i ponašanje roditelja, jer hmmm.... ne znam, jako često ne razumiju problem ili ne žele da pogledaju istinu u oči.

[sirius]

Preporučam knjigu"Emocionalno liječenje homeopatijom".

[Peterlin]

Teško je roditeljima, a teško je i dečku...

Možda ovo pomogne, malo je bliže od Zagreba (iako ni Zagreb nije na kraj svijeta ako je u pitanju zdravlje):

http://ss-ri.hr/savjetovaliste.php?aktiv_y=168

Nadam se da će se naći neki način da se dečku pomogne.

[kinder]

Samoubojice su psihijatrijski bolesnici , to nije šala, tko jednom pokuša ,pokušavati će i dalje dok ne uspije ako se adekvatno ne liječi

[fegusti]

Samoubojice su psihijatrijski bolesnici , to nije šala, tko jednom pokuša ,pokušavati će i dalje dok ne uspije ako se adekvatno ne liječi

ovo bi bilo porazno da nema onog ako se...
nije lako niti pronaći to adekvatno liječenje.

peterlin, hvala za link.

prijateljica mi se javila... sviđa im se liječnik.
kaže da je dugo razgovarao s njihovim sinom i da je najvjerojatnije stvar u brojnim sitnicama koje su mu poljuljale vjeru u njega samog.
sitni neuspjesi i porazi koje je doživio preteškima pa je vremenom odustao od samodokazivanja i prepustio se.
zabrinjavajuća je njegova nemotiviranost ali liječnik je optimističan. promijenit će mu lijek i uključivati ga u aktivnosti i terapije.

[sorciere]

roditelji su mu mogli biti samo pozitivan primjer jer je njihov odnos pun razumijevanja, poštovanja, suosjećanja i suradnje.
i odakle onda ta devijacija?

možda su mogli biti, ali je pitanja da li su bili. iskreno - ne vjerujem. imala sam prilike razgovarati s mladima nakon takve situacije. prema van su stvari uvijek bile krasne, a unutar 4 zida sasvim drukčije.

a riječ "devijacija"... :shock:

slažem se s mišljenjima kako je dobar psihoterapeut od ključne važnosti, no ova rečenica mi je malo neobična:

do sada nisu naišli niti na jednog psihijatra, psihologa ili psihoterapeuta s kojim bi stvorili uzajamno dobar odnos.

kad sam razgovarala s dječjom psihologicom - pričala mi je o otporu nekih roditelja prema terapiji, na pasivan način naravno.

također se slažem s idejom o traženju neke aktivnosti koja bi pomogla u oporavku.

[stray_cat]

meni je kod depre pomogla psihoterapija

dio simptoma o kojima pises su prisutni kod autizma, poremecaja izazvanog problemima sa metabolizmom, virusima, imunitetom, intolerancijama na hranu

ako je mali u inkubatoru hranjen formuom, ako se nazdrao antibiotika, ako je cijepljen imas super plodno tlo za fizicke uzroke

http://www.greatplainslaboratory.com/home/eng/home.asp tu vidi za prvi dio price

(ak ti uskoro ne postam o virusima podjesti me na privat, pls, sad nemam vremena kopati)

[Savitri]

nova medicina i dr. Saša Tešić u Zgb...
čovjek čini čuda.... :shock:
treba napravit ct mozga da se vidi gdje i kada je točno nastao problem (biološki konflikt) koji se danas manifestira kao depresija i suicidalnost....

[ivanche]

Takvo stanje se treba pomno pratiti i liječiti. Problem je što ljudi ne shvaćaju da je to bolest i da okolina ima jako puno utjecaja na to.
Imala sam nekoliko primjera u bližoj okolini i roditelji su cijelo vrijeme krivili druge i negirali postojeće stanje. Nažalost su čak 4 završila kobno. Od tih 4 samo jedan je tražio pomoć. Ostali su se povuli u sebe i zatvorili.
Ne znam kako bi se to liječilo, ali treba poduzeti čim više, jer je to poziv u pomoć i oni ne prestaju dok ne uspiju ili dok im netko ne pomogne.
da njegova okolina ima snage prihvatiti situaciju i naći pomoć.

[fegusti]

sorci, samo da pojasnim... kada sam napisala devijacija mislila sam na odstupanje od uobičajenog ponašanja koje podrazumijeva borbu za život i opstanak u suprotnosti s neuobičajenim koje taj život želi uništiti.

njegovi roditelji, pogotovo majka, nisu šutjeli o problemu.
pedagozi i psiholozi su se pozivali na fazu, odrastanje i pubertet jer kod nekih se to manifestira burno a neki se povlače u sebe.
proći će, govorili su.

kao što to obično biva struka se bavi onima koji su opasnost po okolinu, a njega su detektirali kao povučeno dijete koje ne radi probleme.
nda :/

kako trenutno stvari stoje, psihijatar koji ga vodi u bolnici je jedini koji je iz njihovog sina uspio izvući nešto više od ne i ne znam.
prvi je kod kojeg su osjetili iskrenu zainteresiranost.

čini mi se da se radi o nesrazmjeru između intelektualnog i emocionalnog razvoja. on je intelektualno nadrastao roditelje, a emocionalno je beba.
treba mu netko tko će njegov potencijal znati usmjeriti i time njegovom životu dati smisao.
rekla bih, onako laički, da je natprosječno inteligentan ali da taj iq ne prati radoznalost i motivacija.
zapravo, on uvijek postavlja pitanje - zašto? na mnoga mu pitanja roditelji ne znaju dati zadovoljavajući odgovor pa imam osjećaj da su izgubili vjerodostojnost u njegovim očima.
a nije da su ljudi ograničeni. ne bih se družila s takvima.

[fegusti]

hvala svima koji im šaljete