Evo jučer me opet moje dijete iznenadilo. Bili smo u parku, a ja več lagano ludim, jer moram završiti ručak, a i lagano se kuham, jer je sunce pripeklo, uglavnom, meni se ide doma.
Moje dijete se spušta toboganom, penje po penjalici,... ja velim idemo doma, njemu se još ne ide (maloprije smo došli,...)
Naravno, ja kao prava "dosljedna mama" stojim kraj izlaza iz parka i uvjeravam: Dođi M., mama još mora ručak završiti,... Bila sam sama sebi smiješna, jer to nikako nije moj način, ali dobro, sunce mi udarilo u glavu.
Maleni se popne na vrtuljak i vrti se, vrti,... ja stojim i dalje na izlazu i nakon dvije minute siđe s vrtuljka, dođe do mene i kaže: Gotov sam, idemo doma! :?
Pričam to MM, on veli da je na isti način i njemu prvi dan rekao kad se poigrao na svim spravama.
Čini mi se da je razumno tražio još 2 minute, da se popne i na vrtuljak, na njemu još nije bio. Znači nije dramio, urlao, bunio se, ili nešto slično,...
Da li i vaši to rade?