 |
|||
"Reko - poreko" u smislu roditeljstva
Koji vam je najjači "reko - poreko" u smislu roditeljstva? Znači, nešto za što ste se praktički kleli dok još niste bili roditelji: Ja ću to drugačije,..., ja to ne bih nikad,...
Npr. MM i ja smo uvijek kad smo razgovarali o vremenu kad ćemo imati dijete, planirali, ići ćemo s bebom tu i tu,.... planirali smo puno manjih putovanja i sl., a na kraju maleni povraća u vožnji i skoro da i ne idemo nikud s autom.
Rekla sam da nikad ne budem trčala za malenim s hranom, pa ipak puno puta trčim,...
dojiti na zahtjev? sta je to, neka nova moda?
pih, pa nisam joj rob..............
porekla iste sekunde kad se rodila.
Ja sam rekla:
"ja neću nikad imati djecu.."
i
"ja neću dojiti"
i
"ja neću da spava sa mnom u krevetu"
itd...
ovo sve sam i ja rekla. i još sam više puta komentirala dječje živčane ispade i bacanja po podu riječima:icyoh prvotno napisa
Ja sam rekla:
"ja neću nikad imati djecu.."
i
"ja neću dojiti"
i
"ja neću da spava sa mnom u krevetu"
itd...
kako bi ja tebe po guzici nalupala!
danas ne lupam djecu po guzici (ni igdje drugdje).
"Šta neće jest juhu!? Ima sjedit za stolom dok ne pojede!"
-umislila sam si da ću biti stroga
Mislila sam da nema šanse da djeca spavaju u mom krevetu
Vjerovala sam da tek kad lupiš po guzi dijete shvati što želiš. Sada nakon jednog udarca u očaju (koji ona nije ni doživjela jer ni u očaju nemam srca nego samo dotaknuti guzu) znam da to nije istina.
Ima toga sigurno još, ovo mi je prvo palo na pamet.
Nikad neće spavat s nama u krevetu, ima svoj kimbić.
- spavamo skupa ko sardinice i stišćemo se jedan uz drugoga.
Nek se isplače, neće mu ništa biti od malo plača.
- na svaki kme sam skakala ko da me ubolo iglom
Dojiti na zahtjev, ima raspored svaka 4 sata, šta će mu više cica?
- cica se vadila van kad god je gospodinčić zatražio sve do njegovog 2. rođendana.
A tantrume i bacanja po podu bi riješila dobrim prašenjem guze
- za svaki znam i imam uzrok ili se preispitujem što bi moglo biti i kako da sljedeći spriječim ili izbjegnem
Potpis. Uz dodatak "moje dijete se sigurno neće tako ponašati".
Yeah, right
S tim da ja lupam dijete po ručici-onaj famozni "pec"-uglavnom u situaciji krajnjeg očaja, a riječ je o nečem opasnom. Da li pali? Pa, da, pali. S time da naknadno utrošim isto toliko energije (koliko bih bila potrošila na drugačije rješavanje situacije) na a) tješenje sirotog urlajućeg I i b) rješavanje grižnje savjesti
moram reći da ne nalazim primjer koji bi spadao u tu kategoriju. Nisam se klela nikad ni u što, za mene je uvijek sve moguće i ništa sigurno.
Zamišljala sam možda kako ću dijete čim se rodi nosati o boku a ono će biti sretno i zadovoljno i neće biti onakvog drečanja i trauma kakve ljudi opisuju. Da sam baš bila sigurna u to, naravno da nisam.
Pretpostavljala sam da ljudi debelo pretjeruju kad kažu da od djeteta ništa ne stignu, i smatrala da majka priroda sigurno nije to tako zamislila jer kako bi čovjek u prirodi opstao uz dijete koje toliko urla da od njega ne stigneš ni jesti a kamoli bježati od jaguara. Pokazalo se da je to moguće. Ali je li ipak stvar u tome da je moje dijete istraumatizirano porodom i maltretiranjem u rodilištu, nikad neću saznati sa sigurnošću. Ipak okolnosti mog poroda ni moje stanje nakon toga nisu bile sasvim prirodne.
Nekad sam onako u primozgu smatrala da je vjerojatno nemoguće odgojiti dijete bez povremenog "po guzi" ali ni u to se ne bih baš zaklela.
Kao i krevetić, ja sam ga kupila, ali postojala je ona rezerva - vidjet ćemo...
Ako se sjetim nekog boljeg reko-poreko primjera javit ću.
Svima su vam poricanja pozitivna! Mislim, promenile ste misljenje-na bolje. Kod mene je uglavnom kontra 8) .
-Bila sam sigurna da moja beba nece imati dudu...i dala joj je jos u porodilistu kao alternativu mojim krvavim bradavicama.
-Mislila sam da se nikada necu izderati na svoje malo dete...i to sam pocela da prekrsavam negde tamo od drugog rodjendana a sada nam je to skoro svakodnevica.
-Grozila sam se roditeljima koji deci pustaju crtace da bi imali vremena za nesto drugo....a sada nam je ritual jutarnja Jagodica Bobica dok se mama tusira.
Ima tu jos primera, sli sustina je kod svih ista: ocekivala sam da cu imati neke vanzemaljske moci kada dobijem dete. Za detetovo dobro se sve, ama bas sve moze istrpeti- u to sam bila ubedjena. Ustvari i dalje mislim da se moze, ali da se ne treba tako ekstremno zanemarivati sve drugo. Postavila sam sebi neke nerealne ciljeve vezane za dete koje sam dugo uspevala da sledim...a onda sam se teska srca pomirila sa tim da sam i ja samo covek i da je nemoguce da bas sve radim samo najbolje za S. i pritom zanemarivajuci sebe i svoje zdravlje a o mm-u i okolini da ni ne pricam.
Elem, nisam super-mama ni najbolja mama na svetu. Ne, ja sam jedna obicna, prosecna ali pritom presrecna i prezadovljna mama.
Slicno ko vecina:
"nema sanse da dijete s nama spava"
-naravno da spava i spavat ce dokle god hoce
"nema sanse da dojim duze od 6 mj"
-nisam uspjela duze ali mi je beskrajno zao zbog toga, znaci, da je islo, dojila bi ga barem do 3. godine, prvi put kad je dojio pozeljela sam da tome nikad nebude kraja.
"naravno da ce dobit po guzi kad se bude derao bezveze"
-nema sanse, iako znam viknuti, udarila ga nikad nebi
"samo neka place, manje ce pisat" - savjet koji sam slusala otkad pamtim za sebe, primjenjivan i na meni, naravno...
-sama pomisao na to da moje dijete place (pricam o plakanju, ne cendranju) a da ga ja ignoriram mi je nepojmljiva
"nikad necu dijete naucit na nosanje"
-e tu mi je ovaj forum otvorio oci i nikad nisam pozalila ni sekundu nosanja jer vidim koliko to puno znaci djetetu, nebitno koliko je veliko ili malo
Uh, jel' ima i jedan stav koji sam imala prije rođenja prvog djeteta da nisam promijenila... a nakon drugog su sve barikade pale
Jedino što se nadam da nikada neću poreći je moja najnovija "nikad ne reci nikad"
produzeno dojenje je odvratno. ako beba ima zube, treba jesti, a ne dojiti. fuj. bolesno.
ja sam mislila da produzeno dojenje stvara djecu ovisnu o roditeljima (mami) i da su batine dobra odgojna metoda
- dojenje, da li uopce dojiti, pa nije problem ni sa bocicama.
dojila oboje, a s bocicama je problem, jer sam se dosta izdajala u pocetku s BC-om. MM odahnuo kad smo maknuli sterilizator
- zajednicko spavanje
budimo se redovito svi cetvero na krevetu od 160 cm
- ja nikad necu vikati na klince, za sve se moze razgovarati
na zalost nisam ostvarila
- ja nisam sposobna za vezanje marame, to mi je tlaka
s zahtjevnom gospodjicom marama me spasila 8)
Potpis. Uz dodatak "moje dijete se sigurno neće tako ponašati".
Yeah, right
- ja ću se sa svojom djecom uvijek sve moći dogovoriti
ne mogu, često ja stavljam amen na raspravu
- dojiti dugo? pa da me izgrize? nema šanse
dojim skoro 3 godine
- dijete ima svoj krevet i ima tamo spavati
8 godina barem jedan spava s nama, često i oba
i najveći biser od svih:ja se nikad neću udavati i imat djecu. nisam ja za to
nikad se neću udavat' !
8)
Ocito sam jedina s ovako uzasnim primjerom.
Sve ste se koliko vidim uglavnom preokrenule na bolje,a ja na gore.
Mislila sam da nikad necu tuci svoju djecu,bila sam sigurna u to.
Medutim sada to ipak povremeno cinim. I pocela sam vikat.
Pocela sam negdje oko drugog rodendana.
Eto to mi je najveci "reko-poreko".
sad mi je lakše kad znam da nisam jedina s promenom mišlčjenja 8)
bila sam u planovima mnogo strožija, a kad je nastupila praksa-tj kad su deca stigla dooooosta popustljivija, jer najpre treba preživeti sve što te snađe
ja sam trenutno ponovo na "nikad neću imati drugo dijete"
Nisi, bez brige.Ocito sam jedina s ovako uzasnim primjerom.
Sve ste se koliko vidim uglavnom preokrenule na bolje,a ja na gore.
Ja sam bila uvjerena kako ću L. dojiti do škole, pa ga nisam dojila ni dana.
Bila sam uvjerena da mu nikada neću dati dudu, pa ju je dobio odmah - u kompletu s bočicom, za koju sam također bila uvjerena da je nikad neće imati.
Bila sam uvjerena da ga nikad neću udariti, pa eto, jesam, već nekoliko puta.
Bila sam uvjerena da nikad neću vikati na njega, a sad se često uhvatim da vičem.
Bila sam uvjerena da mu nikad neću dati kupovne kašice, pa ih je jeo redovito kao beba.
Bila sam uvjerena da nikad neće jesti junk food, pa jede.
Ima toga sigurno još, ali mi se ne da više razmišljati.
Kako je ono išlo... Reci mi svoje planove da se nasmijem, reče Bog... Ili tako nekako.
Ja kao pomikaki...ništa nisam rekla, pa nisam imala što poricati.
Nisam imala nikakve unaprijed zacrtane ideje kakva bi mi trebala biti djeca ni kakva ću biti ja.
Imala sam samo jednu bojazan, a to je da ću im biti dosadna. Nekako mi se činilo da sam neki dosadnjikavi tip koji neće znati što bi s djecom. Ali to je ispalo sasvim promašeno kao ideja.
Ja sam tvrdila kako će moje dijete do godine dana spavati samo u svojoj sobi, a evo još se i dan danas ušulja svaku noć u naš krevet. S drugim nisam tako ambiciozna već razmišljam kako nas sve četvero smjestiti u isti krevet, ili eventualno istu sobu s malim krevetićem do našeg.
Nisam imala skoro nijedno odlučno "nikad" u startu pa zato valjda imam i malo prekršenog. Skoro sve što sam odlučila i ostvarujem, valjda zato što si nisam postavila previsoke ciljeve. Npr. rekla sam si - trudit ću se biti dovoljno stroga da budem dobar orijentir djeci, ali da "ŠTO MANJE" vičem. I nije da ne viknem, ali zbilja vrlo, vrlo malo (ajde, recimo, dvaput mjesečno sada jer nema potrebe, djeca su super, prije je znalo biti malo češće).
Nisam rekla da neću nositi dijete nikad, ali sam vjerovala da to neću morati (kao sa ove dvije starije), no treća malecka je najzahtjevnija dosad i non-stop mi je u naručju.
Da sam prije rekla "nikad" mislila bih da sam nedosljedna, a ovako, meni je to normalno da mijenjamo svoje postupke kako se okolnosti mijenjaju, samo da se trudimo biti što bolji, pa kako bude.
Rekla sam da nikad djetetu ne mislim dati AD, pa eto, reko - poreko, spletom okolnosti, dojila sam ga samo dva mjeseca, a mislila sam duuugo. I s posla dolazim na pauzu doma, i baš sam mislila kako će to biti divno što ga mogu dojiti i za vrijeme radnog vremena, bez ikakvih komplikacija. To smatram svojim največim "neuspjehom" u roditeljstvu. Jest da je tu bilo puuuno okolnosti zbog kojih je dojenje neslavno završilo, ali ima žena koje su uspjele i pod težim okolnostima. Zato sam si dala zadaću da sve svoje trudne prijateljice 100 % podržavam u dojenju, stalno im printam brošure, usmjeravam na Rodin telefon,... i nadam se da ću slijedećim porodom izliječiti tu traumu "ne dojenja".
Ništa posebno nisam zacrtala i rekla da neću vezano za djecu( i inače u životu vjerujem u onu ''nikad ne reci nikad''). Jedino što mi je uvijek dizalo živce su djeca koja urlaju, bacaju se po podu i općenito prave scene na javnim mjestima i znala bih tada reći nešto u smislu da ''moje meni tako,bome, neće...'' No, međutim...
Odgajala sam dosta tuđe djece i čudila kako roditelji ne mogu izaći na kraj s njima, a ja mogu tako lako.
- Ne bih ja hodala za njim i trpala mu u usta dok se igra.
"Mama ja cu se igjati, a ti me hjani"
- Bit će onako kako ja kažem i to odmah.
"Za pet minuta, cekaj samo majo."
Ima toga još, ali sram me priznati
Poptisujem. Jedino kaj se moja ne bacaju po podu, ali zato oboje imaju bome jake glasnice....
i najveći biser od svih:ja se nikad neću udavati i imat djecu. nisam ja za to
ja sam isto ovako
a posto sam bila uvjerena u to nisam ni razmisljala o djeci do trudnoce. i onda sam standardno "moje dijete nece jesti u parku", "moje dijete ce se vozit u kolicima", "moje dijete nece urlati". uglavnom, moje dijete ce biti savrseno. na mamu, naravno
ustvari jedino sta sam rekla i napravila je da cu dugo dojiti i da je necu tuci, ali u trudnoci sam tvrdila suprotno da bi se mogla svadati sa mmom i mamom (bila sam grozna, da
ja sam uvijek željela klince, i puno toga probala na svojoj koži od svojih staraca kad sam bila klinka kao prvo dijete..od sjedenja za stolom dok ne pojedem sve tripice (fileke za one koji su iz unutrašnosti...)do čuvanja sestre na školskim praznicima..o izlascima da ne pričamo..
tako da je iskustvo prebogato..kad neće jedu, okrenem im stolicu i kažem poslije ćeš kad budeš gladan/gladna...držimo svi skupa noge na stolu u dnevnom boravku..i tako dalje
nisam nikad govorila nikad, jer sam to probala prije kao samouvjerena klinka pa se svaki put obilo o glavu..
ali sigurno radim nešto što sam mislila da neću..samo se ne mogu sjetiti..
eh da...ono što sam beskrajno mrzila...rečenicu: "jesam ti rekla"
a onda samu sebe lupim po glavi...
Prije prvog djeteta sam mislila da će moje biti savršeno, poslušno, umiljato... no, došao je turbo Daniel
Evo, i ja sam jedna od ovih na kontra - mislila sam da ću uspjet dojiti, pa nisam, isto sam mislila nema šanse za crtiće, pa ipak je... Ali, više bih mogla potpisati ono da nisam imala neke baš skroz čvrste postavke u smislu - nema šanse ovo, i sto posto će bit ono.
-takvo ponašanje ne bih tolerirala- treba to po guzici
i te kako se slično ponaša
-jesi ti normalan da ikad spava s nama (na komentar mog dragog da nam je krevet preuzak za nas troje- prije nego se rodio)
svaku noć od 5-6 ili nekad od 2-3 je s nama u krevetu
sigurno ima još, ovo mi je najupečatljivije i najžešće bilo
nisam nista rekla, ali svasta sam si mislila...
u svakom slucaju nisam shvacala da se djeca vole i da su zabavni i da je lijepo biti s njima...
Ja sam bila sigurna da mene djeca neće zahebavati, vozati i da će biti onako kako ja kažem.
Ja sam bila sigurna da moja djeca neće vidjeti glazbenu školu osim izvana, a evo... jučer smo bili na audiciji da uđu unutra!
To je pozitivan primjer.
Ima i onih drugih, zapravo puno više - nisam mislila da će moja djeca jesti salamu i gledat crtiće, pa to ipak povremeno učine.
Nadala sam se da ću uspjeti neke stvari postići na lijep način (npr. ustajanje iz kreveta, spremanje sobe itd.) pa ipak ponekad podignem glas.
Ima toga još... nađem se u skoro svakom prethodnom postu.
Potpis.
Uz to, sve dok nisam rodila najviše sam se zgražala nad zajedničkim spavanjem djece i roditelja
"ja nikad neću imati djecu"
- sad imam jedno koje sam rodila i dvoje koje sam dobila u paketu sa MM-om
"ja nikad neću djetetu dat mobitel i slično da se s tim igra, to nije za igru"
- igra se sa svim mobitelima, daljinskim upravljačima, štapnim mikserom....
"ja nikad neću trčati za djetetom i hranit ga"
- uredno jede na stojećki i ne može smislit hranilicu
i tako niz tih nekih gluposti...ali ono čega se držim:
- spava u kimbaču
- ako sjednem negdje na kavu i počne se derat i ne želi biti "dobra" pakiramo se i idemo doma jer ne želim maltretirati druge ljude njenom histerijom
i ja... moš' mislit...
ostalo slično kao i većina: da neću dojiti - moje sise služe za druge stvari (danas se nebrem sjetiti koje su to druge stvari jer baš ne posjedujem (niti ikad jesam) neke reprezentativne primjerke istih)
- da djeci nije mjesto s roditeljima u krevetu - to sam čak i sestri trubila kad je rodila (6 mjeseci prije mene) - fala bogu nije me poslušala
- da ljudi koji koriste platnene pelene nisu normalni - a danas i ja spadam među te "nenormalne"...
na poslu me i danas vole podsjetiti na moju "čuvenu" izjavu iz mlađih dana o tome kak bi se ja strelila da mi djeca počnu skakati po glavi kad dođem s posla - a ja bi se odmarala...
ma, ima toga...
sad sam i ja na onoj: nikad ne reci nikad.
ja sam rekla da cu ih imati sestero
Ja i dalje pricam da cu imati petoro...ali vreme radi protiv mene
ja sam bila za dojenje dok dijete ne može reći: 'mama, daj sisu' (i po običaju pričala to okolo naokolo)
a ostalo baš i ne, prilično sam dosljedna, što sam i mislila da ću biti...
što se deranja tiče, mogla bih se stišati, ali sam mislila da ću biti i gora, kao neurotični kolerik kakav jesam
porekla:neće spavati s nama u krevetu, nema šanse da ga dugo dojim, i sl.
JA NIKAD NECU BITI KAO MOJA MAMA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
a sad sam zahvalna dragom Bogu i mmda ne moram raditi nego da mogu biti s njima, svaku vecer razmisljam sto im zdravo skuhati sutra, razmisljam o raznoraznim igrama i igricama koje poticu sve i svasta, skacem na njihovo MAMA, ma stalno mislim o njima i da im bude dobro...cak i sama sebi idem na zivce sto sam im dopustila da mi se infiltriraju u svaku poru moga zivota i da bi mozda tu i tamo trebala neki vlastit interes staviti ispred njih, ali sto cu odgojila me jedna ista takva mama
niste same, bez brige, ima nas jošNisi, bez brige.Ocito sam jedina s ovako uzasnim primjerom.
Sve ste se koliko vidim uglavnom preokrenule na bolje,a ja na gore.
Ja sam bila uvjerena kako ću L. dojiti do škole, pa ga nisam dojila ni dana.
Bila sam uvjerena da mu nikada neću dati dudu, pa ju je dobio odmah - u kompletu s bočicom, za koju sam također bila uvjerena da je nikad neće imati.
Bila sam uvjerena da ga nikad neću udariti, pa eto, jesam, već nekoliko puta.
Bila sam uvjerena da nikad neću vikati na njega, a sad se često uhvatim da vičem.
Bila sam uvjerena da mu nikad neću dati kupovne kašice, pa ih je jeo redovito kao beba.
Bila sam uvjerena da nikad neće jesti junk food, pa jede.
Ima toga sigurno još, ali mi se ne da više razmišljati.
Kako je ono išlo... Reci mi svoje planove da se nasmijem, reče Bog... Ili tako nekako.
ti si očito naivna ko i ja
Meni je najbolja bila ova: završiti matematički fax i roditi dvoje do 26
Moja beba neće plakati-yeah, right
Neću trčati za njom sa kašikom-hahaha
A još bolje su mi one iz (mojih) ranih dvadesetih: moje dete da se baca po podu? to bih ja sve po guzici....
Pa onda: šta se ta majka tu sa njim ubeđuje na sred prodavnice, dete se kući vaspitava a napolju ima da sluša bez pogovora....
A kako sam tek naivno mislila da ću sedeti u kafiću dok moja beba spava u kolicima, da uspavati bebu znači spustiti je u krevetić..... ima toga....
Sve isto....i ne žalim!JA NIKAD NECU BITI KAO MOJA MAMA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
a sad sam zahvalna dragom Bogu i mm
E.... smatrala sam treba djecu pustiti da se isplaču po noći da se nauče prespavati cijelu noć
danas mi je to nezamislivo!!!!!!!!!!!!!!heheheh
hehehe kakvih sam se priča naslušala i čvrstih odluka, pa su se mamice predomislile kad su primile svoju malu bebicu k sebi
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom