Citiraj mamitzi prvotno napisa Vidi poruku
djeca su me počela zanimati tek kad sam prešla tridesetu. rodila sam filipa sa skoro 32 godine i jedno dijete mi je bilo dovoljno.
mislila sam da sam stara, imam i problema s PCOS-om tako da nisam baš bila uzorita što se tiče kontracepcije i slučajno sam zatrudnila s 36 godina i rodila elu s 37.
imam osjećaj da su mi obadvoje došli malo prerano, nekako su me pojeli i više ne postojim.
Dobra vijest je da ovaj osjećaj nije trajno stanje. Poznat mi je dobro, ali nekako je to prošlo kad je mlađi krenuo u školu...iako jako polako i postupno to ide.

Nemaš vremena za puno toga što bi čovjek inače radio jer prioriteti su drugačiji. Evo tek ove zime ponovno sam se za ozbiljno primila pletenja i napravila djeci lajbeke. Dečki su rekli "mi smo mislili da samo baka zna štrikati"... Isto, polako tu i tamo mm i ja odemo nekamo sami, ne vučemo klince stalno za sobom i malo pomalo moj život ponovno postaje moj. Prva stvar koju sam napravila da vratim dio života sebi bio je upis na jogu na koju idem već sedam godina, a ima takvih sitnica još. S vremenom se taj prostor proširi, a i u glavi sam posložila stvari tako da se ne grizem kad zdimim sama na pol dana k mami + k prijateljici u rodnom gradu.

Kako nas klinci budu manje trebali, vjerujem da će toga biti i sve više. Sva sreća, jer baš osjetim da mi treba to povremeno udaljavanje od djece. Kako si nalaze svoje društvo i interese, dobijem ja tu i tamo popodne za sebe itd. Puno je bolje nego u vrijeme kad su imali 2 i 3 godine, a na vidiku je poboljšanje. I vrijeme je bilo, jer ja ću uskoro 50 (smajlić: klimakterična) pa mi dobro dođe malo mira i predaha.