svađe pred djecom

[mala_beba_21]

Svađate li se s partnerom pred djecom?
Ako ne, kako se obuzdavate?
Meni (nama) dosta teško ide. Malena ima godinu i pol, čini mi se da sve razumije, a mi se stalno rječkamo pred njom. Jednostavno se tako loše slažemo, otkad imamo dijete, i manje slobodnog vremena, stalno nalazimo razloge za neke prepirke. Ti ležiš, ja radim ovo ili ono, daj napravi ovo ili ono, itd itd. Pa padnu ružne riječi, ma užas jedan. Poslije me peče savjest, ona samo gleda u jedno pa u drugo. Tako se bojim da će imati posljedice od svega toga. Inače joj se tako puno trudim posvetiti i provesti kvalitetno vrijeme s njom, a čini mi se da s tim svađama sve uništim i da lagano uništavam svoje dijete...

[traktorka]

Dogodi se da se posvađamo i pred djetetom,ali se uglavnom trudimo obuzdati pa ako imamo što za raspraviti,čekamo da zaspe...
Slažem se da djeca razumiju koliko god da stari bili,svatko osjeti onu negativu u zraku, nažalost.

Iako,kad malo bolje razmislim- kod nas doma je uvijek glasno i neka buka jer je dijete takvo pa ja vičem svako malo,pa kad se mm i ja i posvađamo pred njim,vrlo često ni ne reagira jer sam uglavnom ja ta koja je glasnija,dok je on puno mirniji od mene a par puta se znalo dogoditi da nam R. kaže da prestanemo...grozan feeling zaista

Ako misliš da pretjerujete u svađama i raspravama pred malenom,zaista se probajte obuzdati kako god možete jer ako misliš da će imati neke posljedice,onda te svađe fakat nisu bezazlene,pogotovo ako su svakodnevne.

[krumpiric]

svađamo se pred djecom. Isto ko i kad ih nema. Nebi rekla da se svađamo ikako, a da djeca to ne smiju vidjet, ne upućujemo si komplimente i ne pokazujemo agresiju... :/
tako da...ne vidim ništa loše u činjenici da djeca kuže da nismo lutke nego ljudi

[mala_beba_21]

Nisu to svakodnevne svađe, al evo npr. danas je ona počela govoriti ne, ne, ne, a nas dvoje ko luđaci i dalje se deremo jedno na drugo. Možda jednom u mjesec dana ili rjeđe se svađamo, ali kad do toga dođe, meni je toliko žao, strašno. I inače sam ja dosta temperamentna i glasna, a mm je dosta pasivan, pa ga često moram "tjerati" da nešto napravi. Malena će dobit feeling da je mama Vještica koja viče na tatu :?
Ma ne znam, baš sam tako umorna od svega, sami smo, nemamo kome ostavit malenu ni pola sata, a ritam posao-kuća-dijete ne ostavlja vremena da se čovjek posveti samome sebi onako u tišini. I onda dođe do ovakvih ispada bijesa, koji se uglavnom dese zbog ničega.

[krumpiric]

većina nas živi u tom ritmu i nema nikoga. Neki imaju i više djece. Pomozi si i nadji ispušni ventil. Neće djetetu pomoć da se vi ne svadjate pred njim, osjetit će vibre i nervozu.

[mala_beba_21]

Ne mislim da sam jedina s ovim problemom. Znam da se moram nekako obuzdavati, ali kako :? Kad je jezik brži od svih drugih!

[Ora]

Slažem se s traktorkom...

Ne svađamo se pred djetetom... iskreno jako se rijetko uopće svađamo, ali naše svađe se ionako svode na razgovor i rasprave.

Naravno da razgovaramo i raspravljamo pred njime jer on i na naj način uči o komunikaciji, ali ako osjetimo da bi ta rasprava mogla proći granicu "mirne" onda ju odgodimo dok ne ostanemo sami, ili kad mačak zaspi ili kada ode s bakom u šetnju.

[mala_beba_21]

Blago vama kad se možete tako kontrolirati!

[babyboys]

mi smo se svađali na početku, dok nismo skužili jedno drugo, prihvatili navike i činjenicu da sada živiš s nekim tko je sam izabrao da te voli, da živi s tobom, ali ti to ne daje nikakvo pravo da tom nekom mijenjaš bit.
ja sam dosta tvrdoglava, nesklona mjenjanju navika i teško prihvaćam da nije sve po mom. još kad se tome doda da nemam dlake na jeziku... ali naučili smo se jedno na drugo, on na mene ovakvu, ja na to da je kraj mene konačno netko tko mi neće podilazit za sve, našli granice i sposobnost samokontrole.
daleko od toga da se ne posvadimo, ali sada čekamo da ostanemo sami.
i ne misle djeca da smo lutke. itekako dobro znaju da imamo osjećaje koje pokazujemo pred njima. riječi su te koje ostaju samo nama.

[Loryblue]

svađamo se pred djecom. Isto ko i kad ih nema. Nebi rekla da se svađamo ikako, a da djeca to ne smiju vidjet, ne upućujemo si komplimente i ne pokazujemo agresiju... :/
tako da...ne vidim ništa loše u činjenici da djeca kuže da nismo lutke nego ljudi

isto ovako.
posvađamo se isprid male jer ako meni nije nešto po volji i ako je trenutak za svađu kod mene nema odgađanja. ja ne mogu mučat. a pogotovo to zabilježit u mozgu i čekat npr. večer dok ona zaspe pa da počnem raspravu (ili svađu) oko nečega što je trebalo raspravit ujutro. tad je već prošla baka s kolačima.
ja sam inače jako temperamentna osoba i što na umu to na drumu. ako je npr. nešto po mom sivo ujutro, onda ću odmah raspravit zašto je sivo. dok padne mrak već će mi to sivo postat bijelo i nije to to.
mislim da je mala već dovoljno velika da kuži kako se mama i tata vole, ali i da se posvađaju. i nakon toga sve je ko sveto ulje. razgovor ide dalje.

[BusyBee]

Da, posvadjamo se i pred djecom.
Kazemo sto nam smeta, zasto smo nezadovoljni, dogovorimo se kako cemo dalje i sve 5. Ja mislim da je ok svadjati se konstruktivno (bez vikanja i vrijedjanja) pred djecom jer tako i oni uce kako rjesavati razlike i razmirice.

[cvijeta73]

eh, da bb, ali ja konstruktivne svađe ni ne smatram svađama, više raspravama. a nekonstruktivne rasprave uz vikanje svađama. pa kad krenu ružne riječi, pa neke gluposti koje uopće ni ne misliš, a bezveze ih kažeš samo da u tom trenutku povrijediš ovog drugog, vikanje...i tako.

nitko ništa ne nauči iz toga, a najmanje djeca. samo ostane gorak okus.
desilo nam se nedavno, ok, pomirili se, objasnili djeci, ali stvarno mislim da se treba u tom trenutku iskontrolirati i suzdržati. i zbog nas i zbog djece. a djeca su i dobra skuža, što bi se reko - jer dok zaspu, onda se ionako uglavnom skuliramo pa možemo konstruktivno raspravljati.

[icyoh]

Mi (odnosno ja) se posvađamo pred L.
Iako to ne bih nazvala svađom, više vikanjem na muža koje potraje minutu, dvije dok on klima glavom, trudi se izgledati skrušeno i cereka se sebi u bradu.
Iako moram priznati da se mi inače nikad ne svađamo u smislu da oboje povisimo glas i svašta si kažemo jer MM nikad, ali baš nikad ne podiže glas, psuje, galami niti se ljuti i duri

Jedino što mi uvijek u šali kaže da ne dođem njemu plakati kad nam dijete izraste u "papučara" kao mu je tata.

Ja se zaista trudim kontrolirati, no da mogu reći da nikad ne vičem pred djetetom, ne mogu. Mislim, mogu, ali nije istina.

[litala]

imam neki dejavu na ovu temu, al nema veze


da, svadjamo se pred djecom. a pred kim bi se trebali svadjat?

mislim - ako tko od nas radi - nema nas doma, ne vidimo se iz bilo kojeg razloga - ne mozemo se bas ni svadjat, ne? a ako smo kuci, onda smo svi kuci (ili bar velika vecina nas) i - kad bi onda trebali "kovati zeljezo"?

nemamo nikakvih problema oko toga da se "raspravljamo", "svadjamo", "konstruktivno dogovaramo" ili kako vec to nazvati pred djecom. nekad traje pola minute, nekad par minuta, nekad je jedan u pravu, nekad drugi, nekad oboje

ono sto nikad, apsolutno nikad nismo napravili je - dijeljenje epiteta. to mi ne ide uopce u medjusobnu komunikaciju, i da smo si ikad i jedan jedini put dodijelili koji "socan" epitet - tu bi nasa konverzacija zavrsila.

[Mejra's mommy]

Ja bi nasa 'prepiranja' vise nazvala glasnim razgovorom. Nema nekog vrijedjanja, prostota, naravno...ja imam sifru kazem mu 'kiss me' on zna na sto mislim i zna da je dosta dosta.

[rahela]

svađamo se pred djecom. Isto ko i kad ih nema. Nebi rekla da se svađamo ikako, a da djeca to ne smiju vidjet, ne upućujemo si komplimente i ne pokazujemo agresiju... :/
tako da...ne vidim ništa loše u činjenici da djeca kuže da nismo lutke nego ljudi

isto ovako.
posvađamo se isprid male jer ako meni nije nešto po volji i ako je trenutak za svađu kod mene nema odgađanja. ja ne mogu mučat. a pogotovo to zabilježit u mozgu i čekat npr. večer dok ona zaspe pa da počnem raspravu (ili svađu) oko nečega što je trebalo raspravit ujutro. tad je već prošla baka s kolačima.
ja sam inače jako temperamentna osoba i što na umu to na drumu. ako je npr. nešto po mom sivo ujutro, onda ću odmah raspravit zašto je sivo. dok padne mrak već će mi to sivo postat bijelo i nije to to.
mislim da je mala već dovoljno velika da kuži kako se mama i tata vole, ali i da se posvađaju. i nakon toga sve je ko sveto ulje. razgovor ide dalje.

ovako i kod nas

[disciplina]

da svađamo se pred djetetom..
i smatram da je to oke..
dok sam ja bila trudna došla mi je sveki i rekla: nikad se nemojte svađati pred djecom.. to je grozno
mi smo to riješavali da bi izašli van pa bi se posvađali ili djecu dok bake odveli pa se posvađali i slične bedastoće
rezultat toga: MM je uvjeren da je naš brak maltene osuđen na propast jer se mi svađamo a njegovi starci se nisu nikad svađali

[spooky]

Svađamo se pred djecom, ali naše svađe su rijetke.
Jedino što mi se ne sviđa kod mene je to što znam izreagirati na MM-ove poteze u vezi djece pa ispada kako ih stalno branim, a MM rušim autoritet. :/

[donna]

svađamo se...uvijek se nađe nešto radi čega se porječkamo.ona je sada velika zaista se nekada uplaši pa mi se slama..ali ja nisam tip da mogu čekati da mala ode pa da nastavim vikati :/ blago onim "Mirnim"i "staloženim"ljudima bez trunke nervoze

[koksy]

I ja sam dosta temperamentna a MM je prilicno tih i povucen. Pa kad svada krene uvijek sam ja glasna ali imam jako osjetljivo i emotivno dijete, koje reagira na svako povisenje glasa pa tako, kad svada krene, krajickom oka pogledam njega, onako malenog, zbunjenog, kako nas na rubu suza gleda i skuliram se pa na mirniji nacin kazem sto imam za rec. Presutit ili odgodit ne mogu, ali ako se neki problem duze razvlaci raspravu pokrenem kad malca nema u blizini.
Isto tako se i grlimo i ljubimo dok je malac s nama jer vidim kako je on onda sretan i odma trci grliti se s nama.

[Svimbalo]

Kod mene slično kao kod koksy-minus grljenje i ljubljenje, jer to je nekako palo u zaborav, osim u specifičnim situacijama
Par puta je moj prepovišeni ton (i jednom MM-ov) uzrokovao plač kod I, i to plač od straha-to se jako dobro kuži
A u ostalom potpisujem disciplinu velikim X-i ja sam odrasla u uvjerenju da se moji nikad ne svađaju, pa sam stekla jednu nerealnu sliku njihovg braka i veza općenito, tako da sam sve donedavno težila idealu koji mi je bio nedostižan-upravo zato jer je nepostojeći. Kažem, tek sam nedavno sama shvatila da nije moguće da su bile baš takve ruže kod mojih, a i mama mi je sama to potvrdila.
Zato mislim da je - dugoročno - punoooo bolje ne glumiti

[koksy]

Svimbalo mi se grlimo i ljubimo kad on dode s terena, ne ovak za bezveze
A nebi ni tad al nam je fora kak mali uziva u tome...

[Balarosa]

Svađate li se s partnerom pred djecom?
Ako ne, kako se obuzdavate?
Meni (nama) dosta teško ide. Malena ima godinu i pol, čini mi se da sve razumije, a mi se stalno rječkamo pred njom. Jednostavno se tako loše slažemo, otkad imamo dijete, i manje slobodnog vremena, stalno nalazimo razloge za neke prepirke. Ti ležiš, ja radim ovo ili ono, daj napravi ovo ili ono, itd itd. Pa padnu ružne riječi, ma užas jedan. Poslije me peče savjest, ona samo gleda u jedno pa u drugo. Tako se bojim da će imati posljedice od svega toga. Inače joj se tako puno trudim posvetiti i provesti kvalitetno vrijeme s njom, a čini mi se da s tim svađama sve uništim i da lagano uništavam svoje dijete...

Mi se svađamo, svakako. To je moje on topic. Dalje ću malo zabrazditi Mislim da nije problem u svađi nego u ružnim riječima i gubljenju kontrole, u umoru, nesuradnji, brojanju. To liječite, ne svađu/raspravu koja je i zdrava. Prvih nekoliko mjeseci nakon što sam ja počela raditi nama su bili najteže razdoblja braka, svađali smo se puno i to baš ovako kako opisuješ dok nisam shvatila da ne mogu raditi isto kao prije djeteta. Sjeli smo, napravili neke rasporede, neke stvari zanemarili i ja sam dobila više svog vremena i prestala biti stalno nezadovoljna.

[Nena-Jabuka]

Svimbalo mi se grlimo i ljubimo kad on dode s terena, ne ovak za bezveze
A nebi ni tad al nam je fora kak mali uziva u tome...

MM se npr. hoće grliti i ljubiti stoput dnevno (djecu to oduševi, sva se ozare), a isto tako bi se i izderavao kad mu padne na pamet.
Tema mi je odlična, no, ljudi, što kaže struka, psiholozi, je li bolje svađati se pred djecom (umjereno) ili ne?
Pitam to jer se MM i ja u tomu razilazimo.
On je čisti kolerik, ko da je iz udžbenika psihologije izašao, plane u sekundi i ne može se suzdržati, a onda pili, pili...
Ja pak mogu bez problema u trenutku najveće ljutnje, karikiram, primiti goste, ugostiti ih "vedra i prpošna" jer ljudi nisu ništa krivi i onda kasnije nastaviti raspravu.
MM tvrdi da je bolje svađati se i pred djecom uz argumente 1. mi se ionako rijetko svađamo (to je točno) pa im to neće biti trauma, 2. moraju znati da je to dio stvarnog života.
Ja ga ne podupirem u tome i mislim da je on to povukao iz rodne kuće gdje su se non-stop svađali, urlali ko luđaci i u konačnici se razveli i da se on zapravo ne može savladati.
Drugo, civilizirana rasprava je jedno, a vikanje i neke besmislene optužbe su drugo. Djeca se tada uznemire , trče od jednog do drugog, mole da prestanemo, uglavnom mene žale jer misle da sam neka žrtva (pošto šutim ili nešto uzaludno pokušam reći). Sve mi je to bezveze i ne želim da nose sliku o meni kao jadnici niti o tati kao agresivcu jer to nije točno.
On se brzo smiri i onda ide sorry, sorry, cmok, cmok, meni to očajno bezveze, tolika nemogućnost samokontrole doma (na poslu 8) ) i mislim da djeca to ne mogu i ne trebaju shvaćati niti biti tomu izložena.
I opet pitam - zna li tko što o tome misle stručnjaci, da možemo MM i ja naći neki kompromis.

[donna]

ja brzo planem MM ne baš ..on se zna iskulirati kad treba ja ne baš :/ meni ne smeta jel tu mama,baba,mala ili neko treći kad ja imam šta za reći ja kažem e sad to nekada naravno nije dobro pa se započne svađa i prepiranje...mala je osjetljiva i ne voli kad se viče...obožava kad se svi ljubimo i grlimo i valjamo joj to joj je najdraže odmah ide na nas..nastojimo svaki dan pokazati joj koliko se volimo,smijemo se,igramo,i škakljikamo ali ponekad me stvari izbace iz takta pa "Puknem"...jednom sam MM prosula čašu soka po licu a ona je zbunjeno gledala skoro pa u plač..ja kad sam shvatila da se ona uplašila u plač ....izašli su van kao da se ništa nije dogodilo on je kipio ali šutio,jer da je započeo svađu bilo bi koma..ali zna se iskulirati u danom trenutku i to je dobro..ja bi trebala raditi na tome definitivno.i onda se čudim što mala kad plane baca stvari

[litala]

kolikogod se mi svadjali pred djecom i nikad nismo rasprave odgadjali da ih oni ne cuju - nikad nam se nije dogodilo da se djeca plase naseg svadjanja i prepiranja, da nas tjese, razdvajaju i slicno...


to mi je nesto prestrasno

[pomikaki]

mene to isto muči. Da imamo konstruktivne žešće rasprave pred djetetom to bi mi bilo samo pozitivno, dijete treba vidjeti svađu ali i njezino pozitivno riješenje, to je dio normalnog odrastanja u obitelji - naravno.
Ali ja i mm smo potpuno nekompatibilni kad dođe do sukoba, i ne znamo to riješiti kako treba. Duga priča. Ja sam ta koja se trudi konstruktivno izložiti problem i tražiti rješenje, on je taj koji ne želi o tome sada nego poslije (pa taj poslije nikako da postane sada), a ja sam ta koja poludi na takvu situaciju. Ako nastavim dođe do nemoguće svađe, ako šutim i čekam javljaju mi se pravi psihosomatski problemi. Pokušavam se dogovoriti kad smo mirni o modelu ponašanja za krizne situacije ali ne znam koliko nam ide.
Prije smo se znali dobro pokefati, ali sad nemamo gdje ni kada jer nas dijete gleda, a isto je jako osjetljiva.

[krumpiric]

kolikogod se mi svadjali pred djecom i nikad nismo rasprave odgadjali da ih oni ne cuju - nikad nam se nije dogodilo da se djeca plase naseg svadjanja i prepiranja, da nas tjese, razdvajaju i slicno...


to mi je nesto prestrasno

ni meni se to nikad nije dogodilo, da se Marin prepadne naše svadje :/

[ana.m]

Kada se i posvađamo, a to je rijetko dogodi se kada se dogodi.
Doduše, jednom smo se baš jako posvađali. Ali tada to nije bilo pred njima.
Ali inače razgovarali mi normalno, malo s poriječkali ili se zezali ne pazimo jesu djeca tu ili nisu. Ne svađamo se tako gadno da bi morali paziti da nije pred njima.

[spooky]

kolikogod se mi svadjali pred djecom i nikad nismo rasprave odgadjali da ih oni ne cuju - nikad nam se nije dogodilo da se djeca plase naseg svadjanja i prepiranja, da nas tjese, razdvajaju i slicno...


to mi je nesto prestrasno

ovo ću i ja potpisati.

[ana.m]

kolikogod se mi svadjali pred djecom i nikad nismo rasprave odgadjali da ih oni ne cuju - nikad nam se nije dogodilo da se djeca plase naseg svadjanja i prepiranja, da nas tjese, razdvajaju i slicno...


to mi je nesto prestrasno

ovo ću i ja potpisati.

X

Nego, mi se ne vrijeđamo niti psujemo jedno na drugo.
I više se poriječkamo nego svađamo. Onako, malo žešće raspravljamo..

[Nena-Jabuka]

Ne znam zašto se moja djeca tako uznemire, ali zbilja budu zabrinuta. MM kaže da je to zato što inače rastu "mirno", jer ja ne vičem, pa nisu navikla.
I stvarno, one se od svuda vraćaju "šokirane" i začuđene "mama, znaš teta u vrtiću je vikala", od moje mame isto kad se vrate, od moje sestre, prijateljice, stalno su u čudu "mama, teta Vera cijeli dan viče na djecu, znaš".
A čak teta Vera i nije neka vikačica, kakvih ima.
Ja sam oduvijek bila mirniji tip (mama kaže, stvarno od ranog djetinjstva) i baš me dopadne muž iz vikačke obitelji i koji viče.
Prođe i 3-4 mjeseca da takve svađe ne bude, pa se djeca možda zato šokiraju, osobito na muški, jaki glas, poznato je da na mame baš i ne reagiraju nešto posebno, niti sa strahom.
Svejedno, ja to ne smatram ispravnim i samo čekam da nađem potvrdu svog stava.

[sade_74]

ja bi isto voljela čut stručno mišljenje.
inače sam ja ta koja će prije prigovoriti i na taj način izazavati svađu u kući, ali mm se nikako ne zna suzdržati pred bebom (7mj.), dok ja uz nju nikad ne započinjem. primjetila sam da beba šta god radila, a inače je vrlo živahna i stalno nešto brblja, svaki put se umiri i gleda nas (i sluša). baš kuži!
ja ga uvijek upozoravam da to riješimo poslije,ali kad vidim da on nastavlja sa "raspravom" jednostavno se upletem i ja i onda je gotovo...

[majoslava]

mi se u pincipu ne svadjamo uopce, ponekad bude par brzih razmjena misljenja, ali nista strasno i vrlo rijetko...

osobno ja ne volim prisustvovati svadjama drugih ljudi, nelagodno se osjecam, tako sam se osjecala i kao dijete kad bi se odrasli prepirali, i ne mislim da moja djeca trebaju biti izlozena tome.

srecom se oboje uspijemo savladati kad je najveca ljutnja tu, a kasnije se eventualno porazgovara o tome ako je neophodno (vrlo rijetko, buduci da obicno ljutnja dodje kad smo pod stresom iz raznih razloga)

[boa]

kad se mm i ja porječkamo, I. uvijek ponavlja zamnom. Onda moram I. zamoliti da mi dozvoli da tati objasnim nešto, i kad krenem ispočetka mogu formulirati normalnu rečenicu.

[Peterlin]

Ja svađe pred djecom po zlu pamtim iz vlastitog djetinjstva... To mi je ostalo u tako gadnoj uspomeni da mi nikad ne bi palo ni na kraj pameti da tako nešto izvedem pred djecom. Falabogu, nismo baš svađalački tipovi ni mm ni ja... Bilo je nekoliko "rasprava" od kojih su djeca u 8 i 9 godina života vidjela i čula JEDNU, a njihova reakcija samo me dublje učvrstila u uvjerenju da to nije nešto što bi djeci trebalo prikazivati... Nastojimo nesporazume riješiti na vrijeme, dok još ne treba dizati glas.

[babyboys]

moram dodati nešto. ja sam dijete poteklo iz svađalačke obitelji u kojoj jesam plakala, bila prestrašena i razdvajala ih kad bi pretjerali, i to sve prije svoje desete godine.

i zato se trudim ne svađati pred djecom, pogotovo jer sam svjesna sebe, svog temperamenta i činjenice da ako krene, neću se znati zaustaviti.
a to nije mama kakbvu želim da vide, pa ih jednostavno poštedim. mama se ljuti, mama plače, mama je sretna, mama kvoca, mama vče, sve to može. mama koja urla na tatu ne.

[leonisa]

kolikogod se mi svadjali pred djecom i nikad nismo rasprave odgadjali da ih oni ne cuju - nikad nam se nije dogodilo da se djeca plase naseg svadjanja i prepiranja, da nas tjese, razdvajaju i slicno...


to mi je nesto prestrasno

ni meni se to nikad nije dogodilo, da se Marin prepadne naše svadje :/

X
jedino je znala govoriti "mama nemoj vikati" ili me pitati zasto sam ljuta na tatu. (nikad obrnuto- LOL)
i to mi je super jer i sa njom mogu neke stvari na taj nacin rijesiti i ona iz toga moze nesto nauciti- da smo svi mi ljudi i znamo biti ljuti, no da ako si ljut na nekoga ne znaci da si na cijeli svijet i ako se tata i ja ljutimo jedan na drugog da se ne ljutimo na nju.
bas kao kad se ljutim na nju da se ne ljutim na tatu.
ili kad se ona ljuti na mene da se ne ljuti na druge ljude.
itd.

[piplica]

Mi se ponekad posvađamo pred klincima, a to najčešće završi da se oni k´o neke babe upletu, uglavnom podržavajući mene, pa ja npr. vičem "šta je ovo po podu, cipele, papuče, novine...", MM se brani:"nisam ja..." a oni dotrče i mekeću "jesi, jesi, vidjeli smo te!!!"

[pomikaki]

mi smo se par puta posvadili baš grdo, ja se rasplakala pred njom, vikala, svašta. Drugi put, ja i mm se zezamo s prskalicom za vodu, bilo je ok dok smo prskali njega, dok smo prskali malu, samo se smijala, ali kad je mm krenuo prskati mene, ja ciknem, a ona isti čas u plač MIslim da to svakako ima veze. Od onda se svađamo putem na posao kad smo bez nje (bar pokušavamo - to nam je jedino doba kad smo nasamo). Samo da još ne slupamo auto pri tom :/

[lucij@]

Posvađali smo se par puta pred malim, ali više ne. Općenito, manje se svađamo nego na početku zajedničkog života i baš smo se trudili iz svakog sukoba izvući nešto konstruktivno. Meni je to jako važno, MM baš i nije, on samo želi zaboraviti, ali on je iz obitelji gdje se stvari guraju pod tepih, a ja nisam. Svatko uči od svojih roditelja.
Uglavnom, primjetila sam da se I. jako uznemiri, zabrine kada se mi odrasli nešto ljutimo jedan na drugoga. Kada vidi da netko plače to mu je posebno koma.
Ne slažem se da je okej svađati se pred djetetom, jer kao, to je dio življenja. Ne bi li ih trebali učiti rješavati sukobe na mirniji i konstruktivniji način?

E sad iz dječjeg iskustva. Kod nas u kući se općenito jako rijetko vikalo, a što se tiče mojih roditelja, pamtim samo jednu njihovu svađu. Ne znam točno koliko sam godina imala, 7,8 vjerojatno. Zamolila sam ih da prestanu jer je stvarno dugo trajalo. Pamtim i danas. Koma.

[LIMA]

I mene stvarno zanima stručno mišljenje, mada se više priklanjam ne svađanju pred djecom iako se znam s MM-om nekad porječkati pred njima.

MM je takav da u trenu plane i nakon minutu već bi se grlio (bez obzira je li problem riješen ili ne), a ja sam hladovina, stvarno teško izgubim živce, no ja onda malo po malo mrtvo-hladno bockam što je vjerujem još gore
Inače, hodali smo 2 godine, pa onda još živjeli zajedno 10 godina prije nego što smo se odlučili na djecu. Nikada se nismo svađali, živjeli smo stvarno idilično, no nažalost, s djecom su stigle i svađe, ustvari, više su to neke prepirke. Ne bih se sada naravno više nikada vratila u razdoblje bez djece, no malo nas je zdrmalo to što više nemamo svoj komfor kao prije u koji smo se već bili uljuljali.
Naše prepirke su u 90% slučajeva rezultat umora. Ja sam sada kod kuće s klincima, zna mi nekada već bubnjati u glavi od dreke, hranjenja, piškenja i kakanja i kad MM dođe s posla očekujem da ih on malo preuzme, a da se ja odmorim, a on očekuje da će doći kući i odmarati se od posla jer misli da je meni super kod kuće, odmaram, visim na forumu i sl. Onda ko mala djeca počnemo nabrajati tko je što i koliko taj dan radio tako da onaj umorniji može malo prileći.
Dok se raspravljamo I. za mnom (ili MM-om, kako kad) sve ponavlja, kao da si razgovor snimio na diktafon i puštaš s par sekundi zakašnjenja, pa se na kraju počnemo smijati.

Nisam primijetila da ga to nešto posebno traumatizira ali ima još nešto. MM ima naviku (još iz razdoblja prije djece) često me, jelte, lupnuti po guzici, a I. kada to vidi počne plakati i vikati: tata, nemoj tući mamu! (zamislite što misle susjedi ) i brže trči da me poljubi gdje me boli

[Peterlin]

Ja sam jučer doma imala scenu... Ne, NE mm i ja... došli su moji roditelji i pred mojom djecom nastavili ranije započetu svađu u mom domu (moja djeca nisu navikla na to). To je za moje roditelje klasika, a ja sam se odavno odvikla od toga i tolerancija mi je daleko manja.

Rezultat je :/ - s iskrenim žaljenjem sam im rekla što ih ide (ne baš prvi put u životu, ali ni daleko od toga) pa su se pokupili. To je možda za otvoriti novu temu, ali svejedno... Meni nije više u interesu da moja djeca slušaju i gledaju ono što sam ja slušala i gledala cijelu svoju mladost. Žao mi ih je, ali im ne mogu pomoći. A moj dom nije mjesto za takve predstave niti su moja djeca primjerena publika. Malo me steže oko srca, znam da sam im se zamjerila (naročito mami) ali u tom trenutku sam smatrala da smijem i svoju djecu i sebe zaštititi od toga. :/

[boa]

apsolutno bih podržala Peterlin.

Ja sam zaključila, da sam prestara da bih se zamarala svađama svojih roditelja.

[lucij@]

Peterlin, dobro si učinila.
Razumijem koliko je teško zamijeriti se/povrijediti roditelja, ali tvoja su djeca tebi ipak na prvom mjestu. Ja ne dozvoljavam da itko donosi nemir u moj dom.

[dunja&vita:-)))]

Peterlin, apsolutno si dobro napravila.
MM i ja smo još i prije nego sam rodila razgovarali i uveli "zabranu" svađanja pred malenom i toga se držimo i sada kad je ona još mala i puno toga ne razumije. Ali ja sam uvjerena da djeca iako ne razumiju, jako dobro mogu osjetiti sve što se oko njih događa.

[Vishnja]

Ja sam jučer doma imala scenu... Ne, NE mm i ja... došli su moji roditelji i pred mojom djecom nastavili ranije započetu svađu u mom domu (moja djeca nisu navikla na to). To je za moje roditelje klasika, a ja sam se odavno odvikla od toga i tolerancija mi je daleko manja.

Rezultat je :/ - s iskrenim žaljenjem sam im rekla što ih ide (ne baš prvi put u životu, ali ni daleko od toga) pa su se pokupili. To je možda za otvoriti novu temu, ali svejedno... Meni nije više u interesu da moja djeca slušaju i gledaju ono što sam ja slušala i gledala cijelu svoju mladost. Žao mi ih je, ali im ne mogu pomoći. A moj dom nije mjesto za takve predstave niti su moja djeca primjerena publika. Malo me steže oko srca, znam da sam im se zamjerila (naročito mami) ali u tom trenutku sam smatrala da smijem i svoju djecu i sebe zaštititi od toga. :/

Ovo ja redovno imam sa svekijima. Pa još kad započnu usred nedeljnog ručka, krajnje je nezgodno u tom momentu se dići i otići. Jer to je, na žalost, jedini način za spasti se...
Deca mrze to da vide i čuju, i to je jedan od razloga što nerado ostaju kod njih.
Što se tiče nas dvoje, svađe su nam konstruktivne rasprave bez dreke i ružnih epiteta. Ranije smo se trudili da ih obavljamo kad deca odu na spavanje, a sada razgovaramo i pred njima. Verujem da, doklegod to ne prelazi granicu civilizovanog ponašanja, može biti korisno za njih u smislu učenja komunikacijskih veština.
Takodje i nežnosti pokazujemo pred decom. Sve je to normalan deo života i prirodno je da učestvuju u njemu.

[Vishnja]

Peterlin, dobro si učinila.
Razumijem koliko je teško zamijeriti se/povrijediti roditelja, ali tvoja su djeca tebi ipak na prvom mjestu. Ja ne dozvoljavam da itko donosi nemir u moj dom.

i ovo potpisujem!

[smoki]

Mi ne bježimo od rasprava pred Renatom, bez vriske, epiteta i psovki. Mada je MM kao i kod Pomikaki, on bi to rješavao kasnije što nikad ne dođe.
Vidim da mnogi pominju ružna sjećanja na roditeljske svađe, a ja od moje mame nosim obavezu svađanja pred djetetom. Njeni roditelji ( moji baka i djed) nisu se nikada svađali pred djecom, i mama mi još pamti kako je sa 15 godina mjesec dana čekala da se roditelji razvedu. Probudila se po noći i čula ih, a nije ih smjela pitati šta se dešava.
Tako da ne svađanje također može dovesti do zabuna.

[Bipsić]

mi se svađamo pred djecom, ali to isto nije urlanje, "komplimenti", psovanje.... više onako, glasno raspravljamo. mada roko recimo i tu glasniju raspravu isto ne voli i odmah nas krene "pomirivati" u stilu: ti nisi u pravu a ni ti nisi u pravu nego je tak kak ja velim... tužno.
onda smo mu probali objasniti to na taj način da se i on nekad s prijateljima i bratićima i sestričnama posvađa oko nečeg kad se igraju, ali to brzo rješe i dalje je sve ok. tako se mama i tata isto moraju oko nečega glasnije dogovoriti i to je prihvatio.