mene to isto muči. Da imamo konstruktivne žešće rasprave pred djetetom to bi mi bilo samo pozitivno, dijete treba vidjeti svađu ali i njezino pozitivno riješenje, to je dio normalnog odrastanja u obitelji - naravno.
Ali ja i mm smo potpuno nekompatibilni kad dođe do sukoba, i ne znamo to riješiti kako treba. Duga priča. Ja sam ta koja se trudi konstruktivno izložiti problem i tražiti rješenje, on je taj koji ne želi o tome sada nego poslije (pa taj poslije nikako da postane sada), a ja sam ta koja poludi na takvu situaciju. Ako nastavim dođe do nemoguće svađe, ako šutim i čekam javljaju mi se pravi psihosomatski problemi. Pokušavam se dogovoriti kad smo mirni o modelu ponašanja za krizne situacije ali ne znam koliko nam ide.
Prije smo se znali dobro pokefati, ali sad nemamo gdje ni kada jer nas dijete gleda, a isto je jako osjetljiva.