I mene stvarno zanima stručno mišljenje, mada se više priklanjam ne svađanju pred djecom iako se znam s MM-om nekad porječkati pred njima.

MM je takav da u trenu plane i nakon minutu već bi se grlio (bez obzira je li problem riješen ili ne), a ja sam hladovina, stvarno teško izgubim živce, no ja onda malo po malo mrtvo-hladno bockam što je vjerujem još gore
Inače, hodali smo 2 godine, pa onda još živjeli zajedno 10 godina prije nego što smo se odlučili na djecu. Nikada se nismo svađali, živjeli smo stvarno idilično, no nažalost, s djecom su stigle i svađe, ustvari, više su to neke prepirke. Ne bih se sada naravno više nikada vratila u razdoblje bez djece, no malo nas je zdrmalo to što više nemamo svoj komfor kao prije u koji smo se već bili uljuljali.
Naše prepirke su u 90% slučajeva rezultat umora. Ja sam sada kod kuće s klincima, zna mi nekada već bubnjati u glavi od dreke, hranjenja, piškenja i kakanja i kad MM dođe s posla očekujem da ih on malo preuzme, a da se ja odmorim, a on očekuje da će doći kući i odmarati se od posla jer misli da je meni super kod kuće, odmaram, visim na forumu i sl. Onda ko mala djeca počnemo nabrajati tko je što i koliko taj dan radio tako da onaj umorniji može malo prileći.
Dok se raspravljamo I. za mnom (ili MM-om, kako kad) sve ponavlja, kao da si razgovor snimio na diktafon i puštaš s par sekundi zakašnjenja, pa se na kraju počnemo smijati.

Nisam primijetila da ga to nešto posebno traumatizira ali ima još nešto. MM ima naviku (još iz razdoblja prije djece) često me, jelte, lupnuti po guzici, a I. kada to vidi počne plakati i vikati: tata, nemoj tući mamu! (zamislite što misle susjedi ) i brže trči da me poljubi gdje me boli