Maloprije sam dobila odgovor iz HNS-a i kopiram ga ovdje zajedno sa attachmentom:

Poštovana gospođo M.,

zahvaljujemo Vam na Vašim primjedbama koje ste nam uputili povodom Prijedloga zakona o medicinskoj oplodnji. Ovim putem želimo Vas izvijestiti da će danas Klub HNS-a u proceduru uputiti šest amandmana, koje Vam šaljemo u prilogu, a koji uvažavaju i primjedbe koje ste nam Vi uputili. Nadamo se da saborska većina neće ostati gluha na sve opravdane prigovore koji dolaze iz stručne i zainteresirane javnosti.

Uz srdačne pozdrave,

Stanko Kordić, tajnik Kluba HNS-a

attachment:

PREDSJEDNIKU HRVATSKOG SABORA

Predmet: Amandmani na Prijedlog zakona o medicinskoj oplodnji , s Konačnim prijedlogom zakona




Temeljem članka 163. Poslovnika Hrvatskoga sabora, Klub zastupnika HNS-a na Prijedlog zakona o medicinskoj oplodnji, s Konačnim prijedlogom zakona, podnosi sljedeće



A M A N D M A N E :



AMANDMAN 1.


U Članku 6. stavak 1. mijenja se i glasi:

Pravo na medicinsku oplodnju uz uvjete iz članka 3. ovoga Zakona imaju punoljetne i poslovno sposobne osobe koje su s obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobne za roditeljsku skrb o djetetu.

Stavak 3. istog članka se briše.

U skladu s navedenim rješenjem, sadržajno i nomotehnički se usklađuju i ostali članci Prijedloga zakona koji se odnose na ovu problematiku.



Obrazloženje:
Pravo na liječenje i zaštitu zdravlja, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na roditeljstvo su temeljna ljudskih prava. Vezivanjem ostvarivanja bilo kojeg od ovih prava uz sklopljeni brak narušava se jednakost svih građana i diskriminira ih se po osnovi bračnog statusa. Ne postoje nikakvi objektivni znanstveni ili medicinski razlozi koji bi liječenje neplodnosti povezivali s činjenicom da je netko u braku.


AMANDMAN 2.


U Članku 10., stavci 1. i 2. brišu se. Stavci 3., 4. i 5. istog članka postaju stavci 1., 2. i 3.

Obrazloženje:
Navedenim člankom Prijedloga zakona omogućuje se osobi začetoj medicinskom oplodnjom, nakon punoljetnosti, uvid u podatke iz Državnog registra i saznavanje osobnih podataka darivatelja sjemene ili jajne stanice. Time se sasvim nepotrebno traumatizira djecu, ali i njihove roditelje, a posebno destimulira potencijalne darivatelje spolnih stanica. Stoga ne čudi da od svih zemalja koje zakonski reguliraju ovu materiju samo u dvije (Austriji i Švedskoj) postoji rješenje slično Prijedlogu zakona.


AMANDMAN 3.


U Članku 15. stavku 1. riječi „najviše tri“ zamjenjuju se riječju „sve“.

U istom članku, stavku 4., riječ „spolnih“ briše se i zamjenjuje riječima „oplođenih jajnih“.

Obrazloženje:
U najboljem fertilnom razdoblju žene, dakle između 20. i 30. godine života, blizu 60% jajnih stanica je aneuploidno (s manjkom ili viškom kromosoma, kod starijih pacijentica taj je postotak još i veći), jednostavno rečeno nepodobne su za oplodnju. Kod takvih jajnih stanica ili uopće ne dolazi do oplodnje ili nastaju embriji koji ne mogu dovesti do uspješnog poroda zdravog djeteta. Kad se tome pribroje pogreške koje mogu nastati u ranom razvoju embrija zbog doprinosa spermija (i spermiji nose dio aneuploidija) dolazimo do brojke od maksimalno 30-ak posto mogućih „kvalitetnih“ embrija od broja dobivenih jajnih stanica. Kvalitetu jajne stanice danas dostupnim metodama nemoguće je prepoznati, a sudimo li ih isključivo prema izgledu moći će se isključiti svega 10-ak posto loših jajnih stanica. Stoga je nemoguće znati koje će tri jajne stanice biti oplođene. Da se ne bi dogodilo da nakon, za ženu vrlo mukotrpnog, postupka stimulacije, sav trud bude uzaludan, nužno je omogućiti oplodnju svih jajnih stanica.
Što se tiče zamrzavanja jajnih stanica, nisu u pitanju samo oprema i znanje, već i činjenica da je to još uvijek, dakle i nakon 10 godina primjene, eksperimentalna metoda. Jajne stanice su najveće stanice u tijelu i imaju za zamrzavanje izrazito nepovoljan omjer površine membrane i volumena te sadržaja vode (kod spermija npr. je ovaj omjer idealan). Radi toga, nakon odmrzavanja preživljava samo 40% jajnih stanica, od kojih se tek oko 30% oplodi. Ovo su rezultati najuspješnijih laboratorija; kod nas iskustva sa zamrzavanjem jajnih stanica ne postoje. Zato je svrhovitije pohranjivati oplođene jajne stanice.
Predložena zakonska rješenja dovela bi, u najmanju ruku, do onoga što se dogodilo u Italiji; smanjio bi se broj trudnoća, a zbog nemogućnosti zamrzavanja povećao se broj višeplodnih trudnoća, posebice broj trojki. Prema zadnjem izvješću, oko 5% trudnoća u izvantjelesnoj oplodnji u Italiji (iz čijeg zakona je prepisan ovaj Prijedlog zakona) odnosi se na trojke. Nakon takvih iskustava, a odlukom Ustavnog suda Italije iz travnja ove godine, navedena zakonska rješenja su ukinuta.
Stoga je nužno zakonskim rješenjem omogućiti oplodnju svih jajnih stanica dobivenih u jednom postupku. Isto tako, mora se propisati mogućnost pohranjivanja preostalih oplođenih jajnih stanica.


AMANDMAN 4.

U Članku 3. stavku 2. iza izraza „postupak liječenja neplodnosti“ stavlja se točka. Tekst iza navedenog izraza se briše.

Obrazloženje:
Obzirom na (ne)razvijenost mreže liječenja neplodnosti u Hrvatskoj, prihvaćanje navedenog stavka Prijedloga zakona u cijelosti, pacijenti iz cijele zemlje bi po drugo mišljenje morali dolaziti u Zagreb. Tu bi morali ponoviti cijelu proceduru potvrđivanja dijagnoze, nepotrebno trošeći svoje vrijeme i novac. Ako već liječenje neplodnosti mogu obavljati samo one zdravstvene ustanove koje su svojim stručnim kadrom, sustavom kvalitete te prostornom i tehničkom opremljenošću stekli odobrenje ministra, ne postoji niti jedan razlog izlagati pacijente obaveznom potvrđivanju dijagnoze..


AMANDMAN 5.

Članak 21. Prijedloga zakona se briše.

Obrazloženje:
Predloženim čl.21. onemogućuje se parovima u kojima i jedan i drugi partner ispunjavaju uvjete na medicinski potpomognutu oplodnju da zajedno ostvare prava na potomstvo. Obzirom da ne postoje medicinski opravdani razlozi za ovakvu zabranu, eliminiranje parova koji se nalaze u opisanoj situaciji je neopravdano, diskriminirajuće i krajnje nepravedno.


AMANDMAN 6.

Članak 38. Prijedloga zakona se briše.

Obrazloženje:
Imajući u vidu da je Svjetska zdravstvena organizacija definirala neplodnost kao bolest, liječenje neplodnosti bi trebala biti obaveza svih zdravstvenih radnika koji su se odlučili za taj poziv. Naravno da svatko ima pravo, u skladu sa svojim vjerskim, etičkim i moralnim nazorima izabrati poziv kojim će se baviti, ali onaj tko se odlučio za liječenje drugih, ne smije svojim pacijentima uskratiti ni jednu legalnu i zakonom dopuštenu metodu liječenja.