Dakle, dođe nam neko dete u goste, uzme slagalicu, Nađa priđe, uzme mu iz ruke, trepne i kaže: Nađa će. Dete uzme slikovnicu, ona ponovi isto. Uspem nekako da je dobijem da zajedno slažemo slagalicu, opet uzima detetu iz ruku delove: Nađa će... I tako svo vreme sa svim igračkama.
Kad izlazimo u dvorište cela je drama šta će poneti od igračaka, natrpa torbicu a onda sedi sa strane, stiska u zagrljaj tu svoju torbicu i panično beži kad joj se neko dete približi.
Pre neki dan je slučajno kroz prozor videla neko dete kako se ljulja na ljuljaškama iza zgrade i počela u kući da urla: Nađina ljuljaaaaa!!!
Uglavnom nam je svo druženje sa decom svedeno na ubeđivanje, otimanje, i ne dam, moje je! Ako joj ne dozvolim takvo ponašanje - plače i histeriše.
Ja pričam, objašnjavam, ali nemam utisak da to do nje dopire. Kažem da je lepo sa drugarima podeliti igračke. Podsetim je da i druga deca njoj daju svoje. Ispričam joj kako bi se lepo igrali svi zajedno. Ona na te moje priče uglavnom ne reaguje, kao da me ne čuje. Nekad čak imam utisak da je zabavlja to da drugoj deci otima stvari.
Uz to ide još jedna stvar. Ona je u toj ekipi u dvorištu najmlađa ali je glavni organizator svega. Meni stvarno nekad bude neprijatno, a ne znam da li da se umešam i kako. Npr. igraju se u pesku, ona pokupi sve igračke kod sebe, a drugom detetu ostavi samo neke polomljene lopatice i kutije. Da se to drugo dete buni - ja bih reagovala. A ovako to dete ćuti, Nađa se ludo zabavlja, meni je neprijatno a mama od tog deteta najčešće kaže: neka, mora da nauči da se bori za sebe :/
Ceo život sam ja bila ta koja se sklanja. A sad je moje dete ono kome se sklanjaju neka neko slobodno poveže-rođena istog dana kad i Hitler![]()
Da li reagovati? Kako reagovati? I kako dvogodišnjakinja uspeva da je 7-8 dece uzrasta od 3-5 godina sluša bez pogovora???