Moram zahvaliti osoblju riječke bolnice i mom predivnom mužiću koji su mi nakon carskog reza i nezgodne glavobolje od spinalne anestezije pomogli da prebrodim prvih par dana u kojima mi je dojenje bilo teško jer nisam mogla dignuti glavu, sve me boljelo, bradavice su me rasturale, pa onda navala mlijeka i tako. Bez rooming-in-a i mog muža (koji mi je stavljao bebu na dojku kako je vidio da sestre rade i tako me ohrabrio da i sama pokušam...) teško da bismo uspjeli.
Za sada imamo puno mlijeka, mali jede no-nonsens - navali i fino odmjereno ali i snažno vuče dok se ne zasiti i zatim spava ili gleda oko sebe narednih tri i pol ili četiri sata. Probala sam ga buditi da češće doji - ali je bljuckao, povraćao, ljutio se i bio jako nezadovoljan. Ili se nije dao uopće probuditi pa puštam da on diktira ritam. Usput, još treći dan u bolnici je vratio porođajnu težinu i od onda dobija na težini, a pelene su mu tak pokakane i popišane da svaka ima bar dvadeset do četrdeset deka kad mu je skinemo![]()
E sad jedino nas muči jedno pitanje - jel malo bola (kao peckanje ili grebuljenje pod grudnjakom) normalno ili još moramo poraditi na položajima i hvatanju dojke? Mali baš ne zijeva kako bih ja htjela... ali rekla bih da je gotovo cijela areola u njegovim ustima...
I još nešto - dojke proizvode više mlijeka nego što on može pojesti, pogotovo lijeva. Jel to okej i što da radim? Da se izdajam - čini mi se kontraproduktivno. Da stavim ledene obloge? Ili da pustim - ne smeta mi zasad, a mali ponekad uspije dotući barem jednu tijekom podoja...