pa eto meni recimo dijete ima ime po svom tati i njegovom didi, u početku mi je to bilo malo onako malo, ajd nek ti bude, a sad kad je to stvarno tako shvatila sam značnje toga kad netko želi da se ime prenosi.
iako moram reć da u slučaju da mi se ime mog muža nije sviđalo (a to je ime na koje nikad prije nisam ni pomislila) onda bi vjerovatno tražili najsličniju verziju toga imena i sl.

Za drugo ime kad mi jednom bude trebalo, bit će naše ( nije da mi se ne sviđaju i neka neobična), malo ću pogledat značenje i numerologiju. ne znam ima li šta u tome, ali ako ima bolje da mu je ime sretno nego ne.

a za ona čudna imena gdje baš dobro ste rekli slažu slova samo da budu drugačija, to mi je :/
Ponekad mi se čini da roditelji nisu svjesi da će to ime dijete nosit čitav život nego samo rade na svojoj originalnosti.

malo mi je neznam dal tužno ili šta da se ne možemo držat naših imena (ili onih koje smo već davno preuzeli kao svoja jer ipak podrijetlo nekih imena vodi u susjednu nam Italiju i sl.) i ponosit se time, čuvat običaje tradicije, jer od silnih originalnosti ponekad se osjećam kao da sam u nekom američkom parku.
npr. u susjedstvu imam muslimansku obitelj i iako dugo žive tu i izgleda da će i živjet sva njihova djeca dobivaju muslimanska imena, jer se drže svoga iako žive tu kod nas.

I isto malo ne kužim kad normalno ime npr. Filip i onda Phillipe :/ a izgovor je isti i onako si Filip čemu zbunjivat dijete pisanjem svog imena i cijeli život će na dokumentima morat naglašavat da je Filip sa P i ll i e i čuda i Kristina npr. Christina :? .


Dobor ja sam malo možda i domoljub, ali ja si to tako zamišljam kad npr. neki Mate ili Šime, Roko ( štoje recimo tipično za dalmatinsko područje), dođe u stranu zemlju i kaže ja sam Roko, kao da nosi cijelu Hrvatsku sa sobom, onako ponosno.

p.s. ovo je odgovor na pitanje, moje mišljenje, nije napad na nikoga i ne uzvraćajte paljbom, hvala!!